Poslovna inteligencija

< lipanj, 2013  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30

Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (2)
Travanj 2013 (2)
Ožujak 2013 (2)
Veljača 2013 (2)
Siječanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (3)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (1)
Srpanj 2012 (1)
Lipanj 2012 (2)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Veljača 2012 (2)
Prosinac 2011 (2)
Studeni 2011 (2)
Rujan 2011 (2)
Svibanj 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Svibanj 2010 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Poslovna inteligencija d.o.o.
Blog Poslovne inteligencije - teme vezane za analitičke sustave, poslovnu inteligenciju, skladišta podataka, planiranje, konsolidaciju, upravljanje matičnim podacima i sve ostalo...

Linkovi
PI @ Fejs
Facebook profil Poslovne inteligencije

Blog.hr
Blog servis

Mreža
Poslovni IT mjesečnik

Brojač:

28.06.2013., petak

Blog je premješten na novu adresu

Dragi čitatelji,

nakon tri godine hostinga na blog.hr, naš blog je konačno dobio vlastitu lokaciju

blog.inteligencija.com

Na novi blog smo prebacili sav postojeći sadržaj. Novi postovi će biti objavljivani samo na novoj lokaciji, a ova će s vremenom biti ugašena.

Na novoj adresi imamo i novi dizajn i više vizualnih elemenata, lakši pristup i kategorizaciju tekstova, tražilicu, lakše je lajkanje, dijeljenje i komentiranje...

Hvala na pažnji, čitajte nas i dalje!

Poslovna inteligencija
- 16:57 - Komentari (0) - Isprintaj - #

06.06.2013., četvrtak

Pršuting

Piše: Dražen Opreščanin

Nedavno je sada već bivši gradonačelnik Splita u jeku predizborne kampanje tijekom neke terevenke zalipija fetu pršuta na čelo. Kod svojih pobornika je ovakvom neposrednošću izazvao oduševljenje, a kod nekih neistomišljenika otvoreno zgražanje nad ponašanjem koje se smatra nespojivim s ponašanjem primjerenim za vođenje drugog najvećeg grada u Hrvatskoj.

U hrvatskoj fejsbuk zajednici ovaj potez izazvao je kreiranje pokreta koji je nazvan Pršuting, koji okuplja pristaše oko stranice koja je u desetak dana prikupila preko 55.000 fanova i koja je zdušno objavljivala fotografije i foto-montaže svega i svačega s fetama pršuta na čelendri. Hrvatska je još jednom pokazala ujedinjenost u ismijavanju vlajskih običaja.

Nekoliko dana kasnije smo saznali da je fenomen pršutinga ustvari bio viral, iza kojih stoji ekipa marketinških stručnjaka za socijalne mreže – Davor Runje, Ivan Šarić, Tonči Klarić i Marko Matijašević. Projekt je napravljen iz čiste zezancije i nema nikakvu komecijalnu svrhu, kao ni prethodni Šarićev uradak – video Hire me Jon Stewart. Prema definiciji, viralni marketing se koristi društvenim mrežama i drugim tehnologijama, kako bi ostvario marketinške ciljeve kroz dijeljenje i razmnožavanje sadržaja, dakle na zarazan način sličan rasprostranjivanju virusnih bolesti. Od autora virala, svakako je u digitalnom svijetu najpoznatiji Davor Runje, master-mind agencije Drap, te jedan od partnera u vrlo potentnom startupu BabyWatch. Dakle, nedvojbeno se tu radi o momcima koji imaju nos i za komercijalne stvari...

No ovdje tema nije pršuting sam po sebi, nego je zanimljivo pitanje što ustvari može nagnati prosječnog stanovnika Hrvatske na neki suvisliji angažman na društvenim mrežama? Ako ljude Pršuting pokreće na organizirano djelovanje, makar to djelovanje bilo bazirano isključivo na ismijavanju tuđih mana, što drugo nas može pokrenuti na bilo kakav oblik organiziranog djelovanja? Istražio sam malo bespućima fejsbuka i jubitoa (da, još malo ismijavanja) što privlači pažnju, a što ne privlači...

Definitivno dobar, koristan i pozitivan primjer je bila akcija prikupljanja sredstava za liječenje male Nore Šitum, odnosno Nore Fore Strašnog Lava, koja je rezultirala prikupljanjem potrebnog iznosa, ali Nori na žalost nije pomogla. Grupa potpore maloj Nori ima oko 138 tisuća članova – respektabilno!

Pogledajmo malo aktualan primjer vezan za prijedlog referenduma o izjašnjavanju da u Ustav RH uđe odredba da je brak zajednica muškarca i žene. Grupa koja podupire inicjativu U ime obitelji ima oko 23 članova, dok grupa koja ne podupire inicjativu U ime svake obitelji ima oko 33 tisuće članova. Nameću se dva zaključka – da su pripadnici oba tabora slabo zastupljeni na fejsu, te da oko 677 tisuća ljudi koji su potpisali za referendum vjerojatno spada u one koji fejs ne koriste.

Ako pogledamo kako stoje službene stranice političkih opcija za lokalne izbore, rezultati su još skromniji – razne liste i gradonačelnički kandidati velikih gradova uglavnom se vrte oko nekoliko tisuća tisuća fanova, tek rijetki prelaze magičnu brojku od 10 tisuća. Puno bolje s fanovima stoji Vlada RH koja ih je skupila 114 tisuća, ali upitno je koliko je od te brojke zaista obožavatelja koji prate statuse Vlade, a koliko ih je tu da bi izrazili svoje nezadovoljstvo – virtualni zid Vlade je popularno odlagalište negativnih i prosvjednih komentara. Respektabilna je stranica hrvatskih Anonymousa koja ima preko 30 tisuća fanova.

Apsolutne pobjednice hrvatskih društvenih mreža su, potpuno očekivano, Severina s preko 450 tisuća i Jelena Rozga s preko 200 tisuća fanova na fejsu. Istovremeno, kada bismo pogledali fejs stanice Hrvatskih Narodnih Kazališta u Zagrebu, Splitu, Rijeci i Osijeku, vidjeli bismo da imaju između tisuću i pet tisuća fanova, a Muzej Mimara ima oko tisuću fanova. Dakle, popularna glazba, na granici cajkavosti, odnosi uvjerljivu pobjedu nad tradicionalnom kulturom.

Kakva je situacija s fanovima IT tvrtki? Bug ima nešto preko sedam tisuća, a malo iznad i ispod tog broja su i agencije poput Akcije ili Drapa. Najbolje stoji Algebra s preko 22 tisuće fanova, a poznatije IT tvrtke i startupi se vrte između petsto i tisuću fanova. CISEx je na časnih šest stotina. Poslovna inteligencija ima 1200 fanova. Definitivno, Seve pobjeđuje.

Prebacimo se malo na jubito. Severinin spot za novi hit Uzbuna se opasno približio broju od 10 milijuna pregleda. Bolji lokalni uratci iz domene šaljivog kućnog videa (skok godine i slični) imaju oko milijun pregleda, a u toj kategoriji su i spotovi aklamacijom prihvaćenog Dubioza Kolektiva. Šarićev viral je prešao pola milijuna pregleda... Kako stojimo s usudbenim povjesnicama? Govor Vlade Gotovca ispred komande JNA 1991 u Zagrebu se jedva dokopao 50 tisuća pregleda, a ratna izvješća Siniše Glavaševića su na 80 tisuća. Čak ni oslobađajuća presuda generalima u Haagu nije prikupila 100 tisuća pregleda! U usporedbi s 1,6 milijardi pregleda Gangnam Stylea ili prosječno 200 milijuna pregleda Beyonceinih spotova, to je sve sitna boranija...

Ako pogledamo brojeve poklonika u svjetskim razmjerima, odnosi između zabavnog i poučnog / korisnog su slični, samo što su apsolutni brojevi sto ili tisuću puta veći, pa tako primjerice Lady Gaga ima 57 milijuna fanova na fejsu, Farmville ima oko 40 milijuna, dok Musée du Louvre nema ni milijun...

Brojke govore vrlo egzaktne stvari. Veliki broj fanova na fejsu mogu imati isključivo zabavni sadržaji, te eventualno humanitarne akcije koje ciljaju na emocije šire publike. Za sve ostalo, fejs može biti koristan kanal za ciljane poruke manjim skupinama fanova i prijatelja. Za bolji efekt potrebno je svakako koristiti usluge profesionalnih agencija za marketing na društvenim mrežama. Ljudska priroda je jednostavno takva – uvijek ćemo prije raditi stvari koje nas zabavljaju, nego stvari koje su korisne. Odoh ja zujati po fejsu...

- 07:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #

17.05.2013., petak

Strategija

Piše: Dražen Oreščanin

Preneseno iz magazina Mreža, 05/2012

Strategiju je kao jednu od tri ključne vojne vještine definirao Sun Tzu još u petom stoljeću prije Krista, zajedno s taktikom i operatikom. Iz izvorno vojne vještine, strategija je zauzela svoje bitno mjesto i u poslovnom svijetu, u modernom upravljanju tvrtkama, te općenito u razvoju društva.

Opće prihvaćena definicija strateškog upravljanja glasi otprilike ovako, prema Wikipediji: Strateški menadžment analizira glavne inicijative koje je poduzeo visoki menadžment neke tvrtke u ime vlasnika, koji uključuje resurse i rezultate o okruženju. To podrazumijeva specificiranje misije, vizija i ciljeva organizacije, razvoj politika i planova, često u obliku projekata i programa koji su dizajnirani za postizanje tih ciljeva, te dodjeljivanje sredstva za provedbu navedenih politika, planova, projekata i programa.

Da ponovimo, strateški menadžment definira inicijative (planove, projekte i programe), te alocira resurse potrebne za dostizanje željenih ciljeva. Svaki direktor ili član Uprave tvrtke mora u okviru svog posla definirati i implementirati strategiju razvoja tvrtke.

U cijelom promišljanju i realizaciji strategije apsolutno najbitnije od svega je postaviti mjerljive ciljeve, zadati vrijednosti koje se moraju ostvariti, osigurati potrebne resurse za realizaciju, te imati osobu ili organizacijski dio koji odgovara za realizaciju određenog cilja. Postoji nekoliko općeprihvaćenih metodologija za strateško upravljanje, od kojih je vjerojatno najpoznatija Balanced Scorecard metodologija, koja se u svijetu i Hrvatskoj upotrebljava već preko dvadeset godina.

Analogno strateškom upravljanju u tvrtkama, strateško upravljanje mora se primjenjivati i u upravljanju državom, u definiranju ciljeva, te planiranju i realizaciji inicijativa koje će nas dovesti do ispunjavanja zadanih ciljeva. Jedan od osnovnih problema Hrvatske države je totalno nestrateško ponašanje praktično od osamostaljenja do danas – umjesto da sustavno idemo prema transparentno definiranim ciljevima, cijela država nesuvislo baulja pogleda čvrsto upereneog u retrovizor, dok su ruke operativno zauzete šmrkovima kojima se gasi vatra na mjestima gdje se najviše rasplamsa. Kriza koja godinama traje je samo posljedica dugogodišnjeg nepromišljenog, kriminalnog i društveno neodgovornog ponašanja naših vladajućih garnitura.

Okrenimo se ipak području strateškog razvoja Hrvatske koji primarno nas zanima, strateškom razvoju ICT industrije. Prve strategije razvoja hrvatskog ICT-a koje sam imao priliku čitati datiraju iz 2000. godine, kao dio projekta Strategije razvitka RH, koji je pokrenula tadašnja koalicijska Vlada. „Hrvatska u 21. stoljeću, Informacijska i komunikacijska tehnologija“, dokument koji je napravila radna skupina eksperata (uglavnom s FER-a) predvođena akademikom Budinom, je apsolutno briljantno štivo, u kojem ima barem sto preporuka poput „Vlada će dati prioritet razvoju informacijske i komunikacijske tehnologije kao industrijske grane tako da stvori uvjete da se svake tri godine udvostruči ukupni prihod i broj zaposlenih te utrostruči izvoz. Vlada treba hitno pristupiti reformi obrazovanja, a posebno sveučilišnog, kako bi osigurala potreban broj stručnjaka i menadžera osposobljenih za rad u informacijskoj i komunikacijskoj tehnologiji kao industrijskoj grani“. Ova i još stotinjak drugih preporuka vezanih za smanjenje poreza i davanja, poticanje zapošljavanja, osnivanje investicijskih fondova, aktualne su i danas – što znači da u trinaest hitro minulih godina gotovo nijedna od navedenih inicijativa nije realizirana! Velika je tragedija što se ova strategija nikada nije krenula zaista realizirati, te se danas praktično borimo s istim pitanjima kao i tada.

U međuvremenu je bilo još nekoliko relativno suvislih strategija razvoja Hrvatske, koje su se doticale razvoja ICT-a i informatizacije, ali se po dobrom starom hrvatskom običaju ništa od toga nije realiziralo.

U zadnjih par mjeseci je do mene na čitanje ponovo raznim kanalima došlo nekoliko novih strategija. Primjerice, u „Strategiji Vladinih programa 2013-2015“ nema niti jedne konkretne riječi, cilja ili preporuke koji bi se odnosio na razvoj IT-a kao industrijske grane ili reformi obrazovanja kako bismo osigurali IT resurse za budućnost. Drugi dokument koji sam čitao je „Prijedlog strategije poticanja investicija u RH za razdoblje 2013. – 2020.“, a u njemu se pojam ICT pojavljuje ravno dvaput i to u kontekstu „...vodeće zemlje kao Kina, Japan i SAD su se također fokusirale na ključne tehnologije, posebice ICT...“

Ono što je najveća tragedija ovih strategijskih dokumenata su predloženi ciljevi, mjere i akcije, te odgovornost za pojedinu akciju - radi se o hrpi želja i parola, za implementaciju svake je odgovorno u prosjeku šest institucija, bez konkretnih i mjerljivih ciljeva i rokova. Tako napisanu strategiju nemoguće je implementirati, jer jednostavno nisu definirane konkretne inicijative. Zaključak koji se nameće je da su te strategije radili ljudi koji pojma nemaju što uopće znači strategija i operativna realizacija strategije. Bilo bi pametno za definiciju, izradu i provedbu strategije angažirati ljude koji se zaista razumiju u strategiju i pojedino područje.

Proizvodnja i izvoz softvera i usluga u IT-u je jedna od rijetkih industrijskih grana u Hrvatskoj koja je u porastu u zadnjih nekoliko godina. Udruga hrvatskih nezavisnih izvoznika softvera CISEx je početkom listopada 2012. u Ministarstvo gospodarstva i Hrvatsku agenciju za poticanje malog poduzetništva poslala materijal „Izrada prijedloga mjera, inicijativa i rješenja za razvoj izvozne softverske industrije u Republici Hrvatskoj“, na kojem je nekoliko mjeseci radio velik broj članova i vanjskih suradnika. Za našu industriju mi smo definirali strategiju puno detaljnije od opisanih prijedloga koje su napravile državne institucije. Šest mjeseci nakon što smo te inicijative pokrenuli, rezultati su, najblaže rečeno, mizerni. Pitanje koje se nameće je da li smo mi glupi i nesposobni ili nemamo adekvatne sugovornike. Zaključak donesite sami.

- 15:56 - Komentari (0) - Isprintaj - #

07.05.2013., utorak

Paralelni svemir

Piše: Dražen Oreščanin

Svatko od nas živi u nekom svom, više ili manje uređenom okruženju, koje se sastoji od privatnog dijela života, obitelji i prijatelja, te poslovnog dijela, u kojem je radimo u nekoj tvrtci, možda smo menadžeri ili poduzetnici, umirovljenici, ili možda među sve većom vojskom nezaposlenih. Naši životi imaju neki uobičajeni tijek, kao što kaže jedna poznata pjesma – kuća, pos'o, kuća, pos'o. Na poslu se radi pet dana u tjednu, plaća ako ima sreće dolazi redovno, čekamo godišnji odmor, a u međuvremenu praznike spajamo s vikendima, roštiljamo i slavimo rođendane, vjenčanja, krstitke i krizme s familijom...

Osim ovog našeg, običnog svemira, postoji i paraleni svemir s kojim većina nas nema nikakve veze. U tom svemiru premijeri prodaju naftne kompanije strancima i stavljaju u džepove milijune Eura mita, građevinski poduzetnici farbaju tunele za silne milijune i sud im ne može dokazati da je posao bezobrazno preplaćen a lova oprana i isisana iz budžeta. U tom svemiru nekoliko desetaka tisuća odabranih, pokvarenih i na sve spremnih lopova, godinama koristi budžet Republike Hrvatske i svih mogućih tijela javne uprave, kako bi naš novac, koji mi, budale iz našeg svemira uplaćujemo kroz razne poreze i doprinose, prelila u vlastite džepove i na tajne račune u poreznim oazama.

U tom paralelnom svemiru se pravila moraju jako dobro znati. Oni koji ne igraju prema pravilima, vrlo često dobiju žuti karton kao upozorenje, u vidu premlaćivanja, vožnje u gepeku, razgovora ugodnog uz prisutnost osobnog naoružanja, sve do monstruoznih zločina poput otmica djeteta. Primjera ima puno i ne treba ih posebno navoditi. Ako netko i nakon žutog kartona nastavi s nesportskom igrom, slijedi crveni karton – vječni odmor u drvenoj košulji. Ovakvi scenariji su ipak uobičajeniji u svijetu koji popularno nazivamo podzemljem; u paralelnom svemiru o kojem je ovdje riječ je žuti karton obično dovoljan da se opomenuti igrač ubuduće drži pravila. Uostalom, radi se o dobro potkoženim i iskusnim igračima, premazanim svim mastima i s dovoljno para na skrivenim računima da mogu izmigoljiti iz takvih situacija.

Ako smo ikada mislili da je IT kao grana industrije imun na utjecaje paralelnog svemira, ovaj vikend je nekima možda bio gorko suočavanje s istinom. Iako je i prije doginu dana bilo nekih suzdržanih priča o tome kako su se namještali određeni poslovi, iako je bilo priče o tome kako je tvrtka bivšeg premijera radila određene marketinške studije za neke poznate IT tvrtke za vrlo velike novce, iako je bilo govora da je Uskok pokrenuo nekakve istrage, do sada se desilo uglavnom ništa – tresla se brda, rodio se miš. Pitanje je da li će ikada išta od navodno pokrenutih istraga doći do podizanja optužnice i suđenja, ili će istrage pokazati da je sve uvijek bilo u skladu sa zakonima, a svjedoci će nakon nekog vremena promijeniti iskaze ili jednostavno zaboraviti što se (možda) desilo.

Ovaj vikend je bio vikend velike promjene – Jutarnji List je napokon odlučio posvetiti naslovnicu IT industriji, ne zato da bi promovirao neki veliki uspjeh neke hrvatske tvrtke, nego da bi objavio suludu fotografiju direktora IT-a FINA-e skinutu s njegovog Facebook profila, praćenu totalno nemuštim tekstom o batinašima, pištoljima, namještanju natječaja, privođenjima, koji možete pogledati ovdje.

Ja sam već godinama u IT industriji i osobno poznajem oba glavna aktera i u više navrata sam i s Vedranom i Slavenom razgovarao o poslu kroz zadnjih desetak godina, iako nismo nikada imali neku veću suradnju. U tom vremenu smo svi promijenili nekoliko tvrtki i radili različite poslove, ali moram priznati da ih nikada nisam mogao zamisliti u ulogama u kojima su opisani, te da mi se priča sama po sebi čini nevjerojatna.

Ali, kad malo bolje promislim u kakvom okruženju živimo i da pored našeg svemira postoji i onaj drugi, paralelni, nije teško zaključiti da su takve stvari ustvari vrlo moguće. Ljudi su često neugodno iznenađeni kada saznaju da im je susjed s kojim se godinama pristojno pozdravljaju u ponekad popiju piće serijski ubojica, ratni zločinac ili kriminalac – zašto bi hrvatska IT industrija bila drugačija i imuna na paralelni svemir? Pitanje je samo tko sve u našem IT okruženju ima mračne tajne o raznim dogovorima ispod stola, tko ima debele off-shore račune i tko je s vragom tikve sadio, pa će mu se možda jednog dana razbiti o glavu, tko je bio u situaciji nasilnika, tko u situaciji žrtve, tko je namještao natječaje, tko je kome kvario posao, tko je „prao“ novce...

Što se mene tiče, puno bolje se osjećam u neznanju i daleko, daleko van takvih krugova, jer jednom kad se netko uhvati u to kolo, pitanje je kada će se on provozati u prtljažniku ili doživjeti nešto još gore. Znam da taj drugi svemir postoji, ali se držim koliko god mogu van njega, što bih i svima ostalima najiskrenije savjetovao. Trebamo vjerovati u neko opće dobro i raditi u tom smjeru, po tim načelima živjeti i tako odgajati djecu. Ako ti sam ne pređeš u paralelni svemir, vrlo je mala vjerojatnost da će on doći k tebi sam od sebe, ako nemaš ono što ljude iz tog svemira prvenstveno zanima – novac ili položaj na kojem možeš raspolagati s puno tuđeg novca, koji se može preliti u tuđe džepove na razne nepoštene načine.

A za rješavanje problematike paralelnog svemira, pustimo institucije pravne države da rade svoj posao :-)

- 14:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #

27.04.2013., subota

Mi i oni

Piše: Dražen Oreščanin

Kao i većina hrvatske ICT zajednice, pohodio sam Microsoft Windays konferenciju prošlog tjedna u Umagu. Pratio sam cijeli tehnološki dio konferencije od ponedjeljka do četvrtka, a bio sam prisutan i na centralnoj svečanosti. Poslovni dio konferencije već nekoliko godina ne pohodim.

Ta centralna svečanost je odudarala po mnogo čemu od ostatka konferencije. Kao prvo, po golemoj prisutnosti medija, raznih televizija i novinara. Druga bitna razlika je totalno drugačiji dress code – na svečanosti je bilo puno više prisutnih u odijelima i kravatama. Treća bitna razlika je u atmosferi – dok je tehnološki dio konferencije bio zaista opušten i usmjeren na učenje, dijeljenje znanja i zabavu, svečano otvaranje je bilo puno ukočenije. Nikako se nisam mogao oteti dojmu da su osmjesi i prisnost među sudionicima u mnogim slučajevima bili hinjeni. To nije ni čudno, budući da je situacija u državi i industriji na rubu katastrofe većih razmjera. Ipak, ako još ima 1.500 ljudi za koje su njihove tvrtke spremne izbrojati ne male novce za kotizaciju, put i smještaj, moguće da i nije toliko loše...

Ono na što bih se htio osvrnuti su poruke koje su publici na centralnoj svečanosti prenijeli Ivica Mudrinić i Predsjednik RH Ivo Josipović. Dobar presjek poruka iz njihovih obraćanja nalazi se na Poslovnom

I Mudrinić i Josipović su vrlo često u svojim obraćanjima koristili zamjenicu „mi“ – u smislu „mi smo odgovorni jer nismo...“ ili „mi smo propustili...“ ili „mi imamo problem...“ gdje je značenje tog „mi“ bilo uopćeno, mislilo se na državu odnosno društvo u cijelosti. U jednom trenutku je i Josipović, koji je govorio nakon Mudrinića, zgodno primijetio da u toj cijeloj priči i Mudrinić ima odgovornost, budući da je bio i u Vladi i vodio je i HUP i Hrvatsko vijeće za konkurentnost.

Volio bih da su obojica umjesto „mi“ koristili „ja“ ili uz sebe imenovali i druge koji su za ove tragične greške u razvoju našeg društva bili odgovorni, da su imenovali one koji nisu definirali strategiju razvoja i one koji su omogućili dugogodišnju pljačku i korupciju društva, te pogodovanje raznim lopovima i kriminalcima.

Činjenica je da niti ja osobno, niti većina ljudi iz IT svijeta koji su bili na tom otvaranju, ne pripada u taj famozni „mi“ koji su uvaženi govornici tako često spominjali. U publici su ustvari bili „oni“ i ja se vidim kao jedan od „onih“ – oni koji godinama rade, oni koji imaju uspješne tvrtke, oni koji zapošljavaju, koji izvoze, koji stvaraju vrijednost i koji pune proračun kojim „mi“ godinama tako nesposobno i bahato upravljaju. „Oni“ već dugo vremena pokušavaju te ideje i strategije komunicirati prema javnosti i dići ih na višu razinu, kako bi se u sustavno i duboko korumpiranoj državi i društvu, možda krenulo u nekom pozitivnom smjeru. Međutim, „mi“ su nedodirljivi na svojim pozicijama i ponekad se promijene malo između vlasti i opozicije. „Mi“ imaju stranke i glasačku mašineriju, medije, sudstvo i sve što im je potrebno da većinu stada drže na livadi.

„Oni“ polako izumiru kao vrsta u Hrvatskoj. Neki se iseljavaju na zapad, neki dižu ruke jer ne vjeruju da mogu bilo što promijeniti. Neki djeluju samo u svom uskom poslovnom okruženju u kojem su uspješni, ne pokušavaju se hvatati u koštac s nadmoćnijim neprijateljem.

I tako će „onima“ svake godine na Windays ili neku sličnu konferenciju doći „mi“, održati im lijepo i poučno predavanje u tome kako smo svi odgovorni, podijeliti par savjeta što i kako treba raditi, iako to „oni“ u svojoj industriji to jako dobro znaju.

Na žalost, nakon tih poučnih predavanja, oku ugodnih tekstova i širokih osmjeha, neće se ništa promijeniti. Jedina prava i bitna promjena za budućnost Hrvatske desila bi se kada bi „mi“ i „oni“ zamijenili mjesta – sve uspješne države i korporacije svijeta ionako odavno vode „oni“

- 18:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #

06.04.2013., subota

Krivnja

Piše: Dražen Oreščanin

Moram priznati da sam ostao duboko šokiran nedavnom neumjesnom izjavom ministra financija Linića, u kojoj je rekao, citiram: „Poslodavci tvrde da je država preskupa. Ma nemojte! A gdje smo bili u protekle 22 godine? Tko je stvorio 1,3 milijuna umirovljenika? Najvećim dijelom poslovni sektor koji je neuspješno privatizirao i zatvarao. Bitno im je bilo preuzeti imovinu i otpustiti radnike. Jesu li oni sudjelovali u ovako skupoj državi? Jesu. Koga sada to kritiziraju? Sami sebe?

Na ove sramotne tvrdnje, koje su zaista uvredljive i totalno pogrešne, odličnim priopćenjem reagirala je Hrvatska udruga poslodavaca. Ja bih volio dodati i podijeliti i neka svoja razmišljanja na tu temu.

Pretvorba i privatizacija – tko je jamio, jamio

Republika Hrvatska je država koja ima Ustav, zakone i kontinuitet postojanja, doduše ne jako dug. U nekadašnjoj Jugoslaviji, vlasništvo nad tvornicama i tvrtkama je bilo društveno. Društveno vlasništvo je imovina u vlasništvu cjelokupne društvene zajednice, nije poznat pojedinačni nositelj vlasništva. To je tipičan oblik vlasništva za socijalističko uređenje. Društveno i državno vlasništvo nisu isto – državno vlasništvo podrazumijeva da je država vlasnik nečega, u ovom slučaju tvornica i tvrtki. Hrvatska 1991. godine donosi prvi Zakon o pretvorbi društvenih poduzeća (Klasa: O11-O1/91-O1/26, Urbroj : 71-91-1, Zagreb, 22. travnja 1991.) u kojem u članku 21. stoji „Kupci iz članka 5. stavka l. točke 1. i 2. ovoga zakona uplaćuju Hrvatskom fondu za razvoj kupovinu umanjenu za iznos popusta koji im se priznaje na nominalnu vrijednost dionice.“

Dakle, navedenim zakonom je Republika Hrvatska konvertirala društveno vlasništvo, vlasništvo društva odnosno svih nas, u državno vlasništvo, te ga prodavala zainteresiranim kupcima, koji su novac uplaćivali fondu koji je bio pod kontrolom Republike Hrvatske, odnosno u budžet iste. Svi sljedeći zakoni o pretvorbi i privatizaciji nadovezali su se na ovaj. Osim prodaje dionica malim dioničarima, vrlo često je Fond za razvoj (kasnije Fond za privatizaciju) većinske udjele prodavao na dražbama ili javnim ponudama. Iz procesa privatizacije poznate su mnoge kriminalne radnje, prijave i presude. Mnoge od tih privatizacija su završene pljačkom nekadašnje društvene imovine i zatvaranjem tvornica, hotela i drugih tvrtki, nakon što su prodane podobnim kupcima.

Dakle, nedvosmisleno se može utvrditi da je Republika Hrvatska podržavila društvenu imovinu, prodala je kupcima koje je odabrala i odobrila, koji su onda u jednom dijelu slučajeva te gospodarske subjekte upropastili. Neki poslodavci su postali poslodavcima upravo voljom Republike Hrvatske (sjećate se priče o 200 bogatih obitelji). Primarna odgovornost Vlade RH za uništavanje gospodarstva, ukidanje radnih mjesta i povećanje broja umirovljenika je u procesu pretvorbe i privatizacije nesporna.

Umirovljenici – prijevremeni, privilegirani, lažni invalidi

Što se tiče prijevremenih umirovljenja, ona su napravljena u skladu sa u to doba važećim Zakonima o mirovinskom osiguranju. Kod raznih promjena zakona u zadnjih petnaestak godina, vrlo često je bio slučaj da se obračuni visine mirovina mijenjaju, a povećava starosna dob i godine staža potrebne za odlazak u mirovinu. U periodima neposredno prije stupanja novog zakona na snagu nastajao je val prijevremenih umirovljenja, budući da su zaposlenici imali izbor nastaviti raditi za neku minimalnu plaću još pet godina i dobiti manju mirovinu nakon toga ili otići u mirovinu odmah. Zakone, naravno, predlaže Vlada a donosi Sabor, a ne poslodavci, te je i tu jasna odgovornost Vlade.

Povlaštene mirovine za dužnosnike su stvar koja posebno bode u oči. Likovi poput Ante Đapića ili Ljube Ćesića Rojsa su u mirovini, iako su itekako radno sposobni, a žive na našim grbačama. Pretpostavljam da se svi sjećamo kako je tadašnji predsjednik Mesić umirovio 12 generala HV-a u naponu snage zato što su se drznuli baviti politikom. Tim potezom je svake godine oteo hrvatskim radnicima barem 300.000 Eura za 12 debelih mirovina. Umjesto toga, mogao ih je rasporediti negdje drugdje ili im dati otpust iz HV-a. Lažne branitelje i lažne invalide rata, branitelje iz BIH koji primaju dvostruke mirovine ne mora se posebno ni spominjati, oni su ljaga svim pravim i poštenim braniteljima i invalidima.

Lažni invalidi i afere u Hrvatskom Zavodu za Mirovinsko Osiguranje su sljedeća tema – HZMO je ponovo državna institucija, u kojoj se kod ekipe doktora Rubale i sigurno mnogima sličnima mogla kupiti invalidska mirovina. Tisuće lažnih invalida iz takvih slučajeva i danas je na našim grbačama.

Sve pomenute reforme, institucije i zakoni, sve je to u nadležnosti Vlade RH, a ništa nije u nadležnosti poslodavaca. Za sve ovo Vlada RH snosi punu odgovornost.

Korupcija, javna poduzeća, brodogradilišta, željezare...

Sljedeća točka u odgovornosti Vlade se odnosi na općenito stanje u državi i petogodišnju krizu, koja je posljedica dugogodišnjeg zanemarivanja razvoja društva i gospodarstva, te kriminalnih i korupcijskih djela u javnoj upravi koje se već godinama procesuiraju po sudovima i uglavnom služe za zabavu naroda.

U tom procesu su iz javnih poduzeća pokradene golemi iznosi novca koji su izneseni iz države, državna i lokalna birokracija je iz godine u godinu rasla a budžet je bujao, osnivale su se razne agencije, uredi, brojne općine. Cilj svake vlade u povijesti Hrvatske je bilo uhljebljenje što više podobnih i postavljanje istih na sva moguća direktorska, načelnička i pročelnička mjesta, a „bivši“ bi postali savjetnici i s tih savjetničkih mjesta što prije bježali u mirovinu.

Tvrtke koje su bile u državnom vlasništvu a koje je država pokušavala prodati jer nije bila u stanju s njima upravljati na komercijalnoj osnovi su sustavno propadale, a zaposlenici su završavali na ulici ili u prijevremenim ili invalidskim mirovinama – osim brodogradilišta i željezara, sigurno se sjećate iz devedesetih Prvomajske, Jedinstva ili Sintala, a u novije vrijeme i Gredelja. pravo je čudo kako su opstali Končar ili Đuro Đaković.

I u ovim opisanim slučajevima nedvojbena je odgovornost Vlade, a odgovornosti poslodavaca, kao i u svim prethodnim slučajevima, nema.

Poslodavci i poduzetnici

Ministar postavlja pitanje gdje su poslodavci bili zadnje 22 godine. Bili su ovdje i kontinuirano su se borili za opstanak u teškim uvjetima, opterećeni urušenim tržištem, birokracijom i korupcijom, te neuspješno pokušavali utjecati na državu da smanji opterećenja i namete i da se bori protiv krađe i korupcije.

Bitno je razlikovati pojmove poslodavca i poduzetnika. Poslodavac je primarno menadžer koji se brine o tvrtci u ime njenog ili njenih vlasnika, poput Ivice Mudrinića u HT-u ili Franje Lukovića u Zagrebačkoj banci. Poduzetnik je osoba koja je pokrenula poslovanje tvrtke, uložila svoj trud, vrijeme i novac da razvije posao i zaposli ljude.

Poduzetnici poput Todorića, Rajića, Drka, Artukovića i drugih poznatih iz privatizacije su svoje tvrtke primarno gradili kroz proces pretvorbe i privatizacije i kupnju postojećih tvrtki. Na isti način se korporativnim poduzetnicima mogu smatrati i MOL koji je kupio INU ili DT koji je kupio HT. U tvrtkama koje posluju već više desetaka godina i koje imaju stotine ili tisuće zaposlenih je logično i prirodno da ima dosta ljudi koji dočekaju zasluženu mirovinu.

Mnogi greenfield poduzetnici, pa tako i poduzetnici u IT industriji su svoje tvrtke pokrenuli iz nule prije pet, deset ili dvadeset godina, paktično započevši posao iz nule, bez kupnje bilo čega postojećeg. Struktura zaposlenih u tim tvrtkama je takva da je prosjek starosti između 30 i 35 godina, ponegdje čak i manje. Iz IT tvrtki skoro nitko nije otišao u mirovinu. Iz Poslovne inteligencije će prva osoba ispunit uvjete za mirovinu tek za 15 godina. Dakle, mi već deset godina punimo mirovinske fondove koje drugi nemilice prazne i u kojima, dok mi dođemo do doba za mirovinu, neće baš puno ostati.

Zaključak

Jedan od omiljenih izgovora svih vladajućih garnitura u Hrvatskoj je da su za sve krivi oni prije njih. Pokušajte zamisliti da neka tvrtka kaže Poreznoj upravi da neće platiti porezni dug jer je to napravila bivša Uprava – bilo bi smijeha... Naravno, nije Vlada glupa i zna da država funkcionira kontinuirano i da se zakoni i obveze nasljeđuju s jedne vladajuće garniture na drugu, ali najlakše je prebaciti odgovornost na nekog drugog. Očigledno se prebacivanje odgovornosti na prošlu vlast u nekom trenutku izlizalo, pa je ovaj put odgovornost prebačena na poslodavce. Ministar Linić je pravnik i on je toga svega jako dobro svjestan, ali to ga ne sprječava da daje ovakve izjave.

Ono što je svakako zanimljivo je pogledati mjesečne statistike koje objavljuje HZMO koje se mogu vidjeti ovdje za svaki mjesec. Jedva pola od ukupnog broja mirovina su starosne mirovine, četvrtina su invalidske a četvrtina obiteljske.

Jasno je da su branitelji, djelatne vojne osobe i policija pripadali javnom sektoru. U navedenoj statistici nema na žalost informacije koje je bilo zadnje zaposlenje s kojeg je osoba otišla u invalidsku ili prijevremenu mirovinu – da li je to bila javna služba, Zavod za zapošljavanje, neka propala državna tvrtka ili privatna tvrtka koju vodi neki zločesti poduzetnik koji tjera ljude u mirovinu. Kada bi se objavila takva statistika, onda bi se saznala kompletna istina, koja bi sigurno bila poražavajuća za ministra Liniće i sve njegove prethodnike i kolege iz izvršne vlasti. Dok god te informacije nisu transparentne, otvorena je sezona pljuvačine po poslodavcima. Jednom rječju – sramotno.
- 15:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #

25.03.2013., ponedjeljak

Dnevnik jedne ptičice

Piše: Tomislav Ljubas

Kada sam se prijavljivao na BIRD akademiju nisam imao velika očekivanja. Student koji još nije diplomirao kreće na put za Zagreb sa čistim teoretskim znanjem, bez puno radnog iskustva iza sebe, u tvrtku koja je u svom poslu lider u ovom dijelu Europe. Međutim, nakon prvog razgovora, koji je na moje iznenađenje prošao opušteno, dobio sam poziv da sam primljen na akademiju, da počinjem raditi za tjedan dana i da se trebam preseliti u Zagreb. Ostaviti sve i otići? Greška prva?

I tako dođe prvi dan, nas 11 potpunih stranaca i sa potpuno različitih fakulteta. Neki imaju predznanje i znaju što znače puste skraćenice kao DWH, BI, ETL, SSAS, a neki su više orijentirani na ekonomiju pa znaju što je RDG i slično. Ja u sredini, znam o svemu ponešto ali osim seminarskog rada nisam nikad ništa slično radio. I prvi strah; ako na predavanjima previše pitam ispast će da ne znam ništa, a ako ne pitam ništa mislit će da sam nezainteresiran. I što sad? Odlučim se na ovu prvu opciju jer smatram da je bolje pitati nego skitati, pa kud pukne, pukne. I iznenađenje; predavači drage volje i s oduševljenjem odgovaraju na pitanja. Nešto na što nisam navikao na fakultetu. Većina kolega sa akademije se grče s pitanjima, vjerovatno s istim strahovima kao I ja. Greška druga?

Nas 11, svi s različitim predispozicijama i s različitim znanjima smo tu, skupa u istoj vatri. Ne znam koliko nas se prijavilo na akademiju ali pretpostavljam da je broj manji nego broj prijavljenih za mjesto nekog administratora ili potrčka u nekoj od državnih tvrtki. Ipak je ovo “nesigurni” privatni sektor gdje vas gazda “maltretira” i gdje vam u bilo koje doba dana može doći i dati otkaz. Ipak, nas 11, svi redom visokoobrazovani i željni rada i učenja smo tu. Greška treća?

Jedan od voditelja nam predloži da samostalno radimo na jednom projektu, nečemu što je opipljivo i što nam je prvi dodir s realnim svijetom. Svi se pogledavaju i premišljaju - svi bi htjeli ali ih strah koči. Bez puno premišljanja kolega i ja se javimo, obojici je to prvi put da nešto konkretno radimo. Nemamo pojma u što ulazimo, ali smo nadobudni i prihvaćamo. Greška četvrta?

Nakon nekog vremena, svakodnevnih predavanja i prvog ispita, drugi voditelj pošalje mail i traži dobrovoljca za rad u novoj aplikaciji, nečemu što nitko od nas prije nije vidio. Nitko se ne javlja, strah je još uvijek tu. Nakon drugog maila i dosta promišljanja se javljam. Opet ulazim u nešto o čemu nemam pojma, nečemu što prvi put vidim. Greška peta?

Sad sam već toliko zaokupljen poslom da me nema kad uhvatiti tuga zbog odlaska, nemam kad biti tužan, niti nostalgičan. Dan mi je ispunjen učenjem nečeg potpuno novoga. I odgovara mi. Nakon zadnjeg predavanja na fakultetu mislio sam da je to to, da više neću morati sjediti u klupi i učiti. Međutim, sam sam odabrao put kojim hodam. I sretan sam, sada smatram da je učenje privilegija koja se ne pruža svakome, da je treba maksimalno iskoristiti. Kolege iz tvrtke su uvijek tu i uvijek nekoga možeš nešto pitati. Svi smo jedna velika ekipa, ljudi koji uče i koji se razvijaju. Na takvo ponašanje nisam navikao na jugu, pogotovo ne na fakultetu.

Greška? Nema greške... Greška bi bila da sam ostao kod kuće i da svaki dan idem na posao i da svaki dan radim iste stvari… Zar to nije definicija ludila? Svaki dan raditi iste stvari i nadati se drugom rezultatu, postići nešto drugo i nešto više?

Nova prijateljstva i novi ljudi, osobe koje ti ostave trag u životu. Da ništa drugo ne dobijem od akademije, zar to nije dovoljno?

Mi smo ptičice, BIRDovci, ekipa koja se bori protiv neurednog sustava učenjem i znanjem. Možda smo nerealni, možda vodimo iste borbe kao Don Quijote s vjetrenjačama, jedina je razlika što su naše vjetrenjače sustav koji ubija entuzijazam, koji mlade guši i ne dozvoljava intelektualni razvoj. Tjera nas iz Hrvatske, da tražimo spas pod haljinama drugih država. Sigurnost? Sami je stvaramo. Novac? Što raditi nakon što kupite sve što želite? Znanje? Vrijednost koja se množi voljom i radom, a nikad ne gubi na cijeni.

- 19:27 - Komentari (0) - Isprintaj - #

20.03.2013., srijeda

Kamo dalje, rođače?

Piše: Dražen Oreščanin

Preneseno iz magazina Mreža, 03/2012

Stalna na svijetu samo mijena jest... Svi bismo voljeli znati kako će nam biti za nekoliko godina. Najlakši i najpouzdaniji način da to saznamo je da pratimo povijesne trendove i prema njima predvidimo što će se dogoditi u sljedećem razdoblju.

IDC svake godine radi predviđanje trendova razvoja i kretanja ulaganja u pojedine segmente IT tržišta u Hrvatskoj. IDC-eva istraživanja su komercijalne prirode, pa ću se osloniti na informacije koje su javno dostupne i prezentirane na konferencijama i skupovima ili distribuirane mailom.

Početkom prošle godine IDC je napravio analizu koja je obradila rezultate 2011. godine, te predviđanja za prihode 2012. Svi znamo da je od 2009. IT u padu skupa s cijelim gospodarstvom i da predviđanja za 2012. nisu bila bajna – stagnacija u 2012. i rast od 6% u 2013. godini. Ono što je posebno bolno je pasus koji kaže: „S IT potrošnjom od 255 dolara po glavi stanovnika, Hrvatska je lani dosegla oko 27 posto od prosječne per capita IT potrošnje u EU27, koja je iznosila 956 dolara.“ Ako se iz EU27 izuzmu Rumunjska, Bugarska i ostale nove članice, per capita IT potrošnja u Hrvatskoj je oko 20% prosječne EU15 potrošnje. Prosječna potrošnja i ulaganje u IT-u Danskoj, Nizozemskoj ili Njemačkoj, koje imaju realno 3-3,5 puta veći bruto društveni proizvod od Hrvatske je pet puta veća nego u Hrvatskoj, te i tu kumuliramo zaostatak.

Krajem prošle godine IDC je napravio reviziju ove procjene, u kojoj su sva predviđanja srezana za nekoliko postotaka. Za 2012 je predviđen pad od skoro 5%, a za 2013. stagnacija, ali u odnosu na osnovicu iz 2012. koja je u odnosu na prvo predviđanje smanjila 5%. Sveukupno predviđanje IT potrošnje u Hrvatskoj za 2013. se od travnja do prosinca 2012. smanjilo gotovo nemogućih 10%! Budući da su u konačnici rezultati uvijek lošiji od predviđanja, može se očekivati još veći pad.

Ulaganja u IT se u pravilu smatraju investicijama, pa je ovaj pad puno bliži po ukupnim iznosima padu koji Hrvatska bilježi u investicijama, nego relativno skromnom padu BDP-a od oko 2%. Dobrim dijelom taj pad se odnosi na pad investicija javne uprave, do kojih redovito dolazi u izbornoj godini. Teško je očekivati porast IT ulaganja u državnoj upravi sljedeće godine, osim dijela koji se odnosi na projekte financirane pretpristupnim fondovima.

Struktura IT potrošnje u Hrvatskoj bitno odudara od svjetske strukture IT potrošnje. U svijetu 55% IT potrošnje otpada na usluge, 27% otpada na hardver i oko 18% na softver. U Hrvatskoj pak 53% potrošnje otpada na hardver, 15% na softver i 32% na usluge. Softver ima otprilike sličan udio, a potrošnja na usluge je taman onoliko manja koliko je veća potrošnja na hardver. Ovi podaci su također prilično poražavajući iz tri razloga.

Prvi razlog je da se u Hrvatskoj troši dva puta više na hardver po jedinici softvera nego u svijetu. Moguće je da su dijelom razlozi za to niže cijene i veći popusti za softver ili veće korištenje open source rješenja u Hrvatskoj. Puno vjerojatnije je da se jedan dio softvera koristi nelegalno, odnosno da ima nakupovanog hardvera koji nije iskorišten.

Drugi razlog je da su IT usluge, koje inače u svijetu čine najveći segment potrošnje, na malom i padajućem IT tržištu upola manje nego u svijetu. Svi znamo da usluge donose dodatnu vrijednost i pokretač su razvoja, te da bez usluga nema implementacije složenih poslovnih rješenja.

Treći razlog je taj što se sav hardver, većina softvera i određeni postotak usluga uvoze. Udio uvezene robe i usluga je u ukupnoj IT potrošnji Hrvatske sigurno između 65 i 70%. Prema lanjskoj analizi koji je napravila Tajana Barančić za CISEX, hrvatske tvrtke ostvaruju lijep prihod od izvoza softvera i usluga koji je 2011. u odnosu na 2010. porastao gotovo nevjerovatnih 30%. Međutim, taj prihod je po iznosu otprilike 20% iznosa IT opreme, softvera i usluga koje uvezemo.

Ako se trend stagnacije potrošnje u Hrvatskoj i rasta izvoza softvera i usluga nastavi istim tempom, za pet do šest godina će se prihodi od izvoza učetverostručiti i Hrvatska će u vanjskotrgovinskoj IT bilanci biti u plusu! Za takav rast potrebno je nekoliko preduvjeta, od kojih su ključna tri – tržište, resursi i poticajno okruženje. Za softver je tržište cijeli svijet, a za usluge se otvara EU tržište na kojem smo cjenovno i znanjem konkurentni. U odnosu na svjetsku potrošnju od 3.600 milijardi USD, ovakav rast našeg izvoza bi nas katapultirao s 0,2 promila na skoro cijeli jedan promil svjetskih IT prihoda! Nitko osim nas to ne bi ni primijetio...

Resursi su puno bitniji problem, nije moguće četiri puta povećati prihode ako se ne poveća broj zaposlenih. Kod softverske industrije taj porast nije linearan, ali kod usluga gotovo da jest. Prema Tajaninom istraživanju, tvrtke koje se bave računalnim programiranjem i uslugama imale su krajem 2011. oko 9.000 zaposlenih. Za predviđeni rast, u pet godina bi trebale narasti na 25.000 zaposlenih. Hrvatska sveučilišta po sadašnjim programima mogu godišnje obrazovati oko 600 visokoobrazovanih informatičkih stručnjaka, što ni približno nije dovoljno da pokrije potrebe, a srednjih stručnih škola koje u Hrvatskoj educiraju kvalitetne informatičare koji nemaju fakultetske ambicije nema. Resursi će biti veliki problem i rješavati će se na razne načine – preraspodjelom IT resursa koji su višak u umirućem domaćem gospodarstvu i domaćoj potrošnji orijentiranom IT-u, uvozom i outsourcanjem resursa iz drugih zemalja regije i Azije.

I dolazimo na kraju do poticajnog okruženja, onoga što Hrvatska može napraviti za IT industriju, koja u sljedećih pet godina može otvoriti petnaest do dvadeset tisuća izvozno orijentiranih radnih mjesta. Kada bismo za početak imali manje poreze i doprinose na cijenu rada, sustavne i usmjerene poticaje za izvozno orijentirano IT poduzetništvo i industriju (umjesto generičkih industrijski agnostičkih poticaja), kada bi se školski programi u osnovnim i srednjim, a upisne kvote i programi na visokim školama promijenile na način da se obrazuje više informatičara, kada bi mladima zanimanja informatičar i poduzetnik bile na vrhu liste interesa u obrazovanju i razvoju karijere... E, tada bismo vrlo brzo bili jedna uspješna izvozno orijentirana visokotehnološka država!
- 07:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #

18.02.2013., ponedjeljak

Put poduzetnika

Piše: Dražen Oreščanin

Hrvatska zadnjih nekoliko godina nezaustavljivo tone i tom potonuću se ne nazire kraj. Velik dio gospodarstva je u kolapsu, velike tvrtke koje su prije nekoliko godina bile lideri u svojim segmentima tržišta sada su u predstečajnim nagodbama i blokadama. Gospodarska i fiskalna politika Vlade RH je godinama očajna, bez ikakve strategije i pozitivnih pomaka i rezultata. Trenutačni Ministar gospodarstva često za takvo stanje optužuje poduzetnike, da nisu spremni investirati i riskirati iako im država (šatro) osigurava poticajno okruženje. Istina je bitno drugačija - preglomazna, preskupa i troma javna uprava proždire ono malo supstance što je još ostalo u gospodarstvu, te umjesto da se reže i smanjuje, ona dodatno bubri i raste. Bez suvisle strategije i bez radikalnih rezova u javnoj upravi neće biti pomaka, investicija i rasta. To je svakom poduzetniku jasno k'o dan i stotine poduzetnika su to već javno rekle na raznim skupovima i u raznim intervjuima.

OK, napravio sam uvod u problematiku, a pitanje koje je tema ovog teksta je ustvari kako je to biti poduzetnik, odnosno po čemu je poduzetnik možda drugačije ljudsko biće od ne-poduzetnika?

Za početak, prisjetiti ćemo se Maslowljeve hijerarhije potreba ili pogledati tekst na linku Ukratko, kada su čovjek zadovoljene osnovne fiziološke potrebe za hranom ili snom, njegova motivacija se bazira na psihološkim faktorima, koji kreću od potrebe za sigurnošću i pripadanjem, preko potrebe za poštovanjem i priznanjem do potrebe za samoostvarenjem koje je na vrhu piramide.

Dobar dio ljudi u svojoj poslovnoj karijeri nikada ne dođe na treći ili viši nivo – jednostavno nemaju interesa za stvaranjem i samoostvarenjem u poslovnoj sferi. Konobar u kvartovskom kafiću, čistačica u školi, teta na šalteru u pošti – nitko od njih nema neki veliki cilj u karijeri, osim da dočeka mirovinu. S druge strane, oni su možda sjajno plešu folklor u svom KUD-u ili vrhunski haklaju mali nogomet. Najveći problem su ljudi koji ni u kojem području nemaju interes i motivaciju – oni najčešće nemaju ni stav ni mišljenje i njima se kao bezličnom masom može lako manipulirati. Na žalost, takvih ljudi ima puno.

Ljudi koji imaju potrebe na dva najviša nivoa, koje ih motiviraju za rad i stvaranje, su pokretači i motori razvoja – znanstvenici, menadžeri, političari, poduzetnici. Jedan dio ove kategorije ljudi se zadovoljava realizacijom kroz poštovanje i status koji imaju u zajednici i okruženju. Njima je bitno pokazati svima svoj status, veliki BMW, dugačku jahtu i kuću u elitnom dijelu grada. Mnogi političari, menadžeri i poduzetnici spadaju u tu kategoriju – njihove aktivnosti su prvenstveno usmjerene prema vlastitoj dobrobiti i statusu.

Ljudi koji spadaju u kategoriju na vrhu piramide su po svojoj motivaciji drugačiji, oni žele napraviti ono Nešto, svoju viziju i ideje pretočiti u neki novi održivi model poslovanja, oni su vođe koji pokreću znanost i gospodarstvo. Njihove akcije nisu nužno usmjerene prema vlastitoj dobrobiti, iako je rezultat novog i dobrog poslovnog modela najčešće financijski unosan. Takvi ljudi ostavljaju trag u društvu i pomažu društvu i čovječanstvu da se razvija, raste i postaje bolje. Isaac Newton, Albert Einstein, John Lennon ili Steve Jobs su primjeri ljudi koji se zaista kroz vlastito samoostvarenje pridonijeli svijetu. Ima mnogo ljudi koji ostavljaju trag kroz samoostvarenje, taj trag u većini slučajeva nije monumentalan, ali pridonosi stvaranju nekog općeg dobra, poput male kapi koja koja pomaže tkanju duge u slapu Dobriše Cesarića....

Ono što nije dobro je da je percepcija poduzetnika u Hrvatskoj primarno kao ljudi koje motivira materijalna dobit i status. Iz perspektive većine ljudi čiji faktori motivacije su primarno na drugoj ili trećoj razini, četvrta razina je shvatljiva, ali peta razina je u većini slučajeva potpuno nedokučiva. Zaista je nerealno očekivati da će netko tko u životu nije imao nikakvu ambiciju ili rezultat shvati potrebu nekoga drugoga za samoostvarenjem kroz rad i stvaranje.

Kada gledam stvari koje radim od dana kada smo pokrenuli Poslovnu inteligenciju, meni se čini i iskreno vjerujem da su moji faktori motivacije upravo oni na petoj razini – želja za stvaranjem nečega novoga i boljega. Naravno, bitno mi je neko priznanje koje ću za svoj rad dobiti od okruženja i struke, ali mi materijalne i statusne stvari zaista nisu bitne. O svemu što radim uvijek pokušavam razmisliti objektivno i napraviti stvari tako da su u najboljem interesu svih bitnih uključenih strana – tvrtke, zaposlenika i korisnika. Svjestan sam svojih ograničenja, te pokušavam unutar tih ograničenja napraviti najbolje.

Kada smo pokretali tvrtku, primarna ideja koju smo željeli realizirati je da imamo okruženje u kojem ćemo moći nesmetano raditi stvari koje volimo – implementacije analitičkih sustava. Nakon desetak godina provedenih u velikim organizacijama, bio sam razočaran time što mi je većina radnog vremena bila utrošena na političke igre, sastanke, uvjeravanja, čekanja, a vrijeme koje smo mogli uložiti u stvaranje rješenja je u principu bilo vrlo malo.

Druga ideja je bila vidjeti da li zaista postoji interes za našim znanjem i iskustvom i spremnost potencijalnih korisnika da to znanje plate. U velikoj organizaciji IT je infrastrukturna funkcija, mi ne stvaramo prihod i relativno smo sigurni na našim pozicijama i s našim plaćama. U vlastitoj IT konzultantskoj tvrtci, ovisiš o tome da li je netko spreman kupiti tvoje znanje i tvoje usluge, te da li si u stanju isporučiti ugovoreno u roku i na odgovarajućoj razini kvalitete.

Dakle, ovisiš sam o sebi i timu s kojim radiš. Koliko zaradiš, toliko imaš i toliko možeš uložiti. Teško je objasniti veselje koje smo osjećali svaki put kada bismo napravili neki novi iskorak – ugovorili prvi posao, napisali prvu fakturu, unajmili prvi ured, zaposlili prvog pripravnika. S vremenom su neke stvari postajale normalne i uobičajene, a neke druge su rezultirale takvim veseljem – otvaranje ureda u Londonu, ugovor za veliki telekom u Švicarkoj, pokretanje BIRD akademije. Skoro svaki mjesec se desi nešto pozitivno, neki novi iskorak, velik ili mali...

Poslovna inteligencija je danas vodeća tvrtka u našem području u regiji i daleko najveća po prihodima, broju zaposlenih i regionalnoj prisutnosti. Na tržištu nas poznaju i respektiraju. To je posljedica našeg rada i stava – uvijek smo sve radili sa srcem, pošteno i najbolje što možemo, nikad s figom u džepu. U našim ranim danima znalo nam se desiti da se zbog takvog stava dovedemo u situaciju da budemo iskorištavani, ali sada smo pametniji. Što bi se reklo, ne damo se zafrkavati. Tvrtka je takva zato što su to karakterne osobine i vrijednosti nas koji smo tvrtku osmislili i postavili da funkcionira ovako kako funkcionira. Shvatili smo da nije svaki korisnik i svaki posao vrijedan naše posvećenosti i žrtve, ali to je već tema za neki drugi tekst.

Naravno, sve to zahtijeva puno rada i predanosti, takta i razumijevanja, znanja i sposobnosti. Kako smo postajali veći, trebalo je i više politike u odnosima s klijentima i partnerima. Ali, to je drugačija politika nego nekad u velikoj, tuđoj firmi, ovo je politika koju moramo odraditi da si osiguramo okruženje i mogućnost za rast i napredovanje, to je naša politika i to je dobar dio posla koji danas radim i koji me veseli.

Kroz godine je bilo doba kada se radilo zaista bjesomučno, danima, noćima i vikendima. Fizički se to može izdržati neko vrijeme, ali ne trajno. U zadnjih nekoliko godina, kako je tvrtka narasla i funkcionira po nekim zadanim pravilima, opterećenje je puno manje i imam zaista dovoljno vremena za privatni život, prvenstveno obitelj i bavljenje sportom, što mi je osobno vrlo važno. Imam vremena čitati, fejsati, blogati, gledati televiziju, otići na utakmicu – sve one male stvari koje ispunjavaju život. Vjerujem da imam neku dobru ravnotežu aktivnosti u životu i da je OK da to što mislim podijelim s drugima, koji možda žele jednog dana poći ili upravo kreću putem poduzetnika. Ako ovo što sam godinama radio bude poticaj za jednu osobu da napravi nešto dobro, vjerujem da je imalo smisla.

- 20:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #

12.02.2013., utorak

BIRD Academy - malo više detalja



Poslovna inteligencija d.o.o. pokrenula je program selekcije, pripreme i zapošljavanja mladih talenata nazvan BIRD Academy. Skraćenica BIRD dolazi od Business Intelligence Research & Development. BIRD Consulting je naziv naše podružnice u Londonu. Deset odabranih kandidata koji upravo završavaju neki od fakulteta iz područja računarstva ili poslovne informatike će tijekom tri mjeseca proći poslovnu i specijalističku edukaciju osmišljenog BIRD Academy programa. Razvoj kandidata će pomno pratiti njihovi mentori, te će po završetku programa polagati ispit. Najbolji stažisti dobiti će priliku postati dio tima Poslovne inteligencije. Za preporuke polaznika za akademiju smo zamolili i profesore koji predaju na kolegijima vezanim za skladišta podataka i poslovnu inteligenciju na hrvatskim fakultetima i visokim školama. Zainteresirani kandidati mogu poslati svoje životopise s preporukama te dokazom o prijavi diplomskog rada na poslovna@inteligencija.com do 15.2.2013. Prva generacija BIRD Academy polaznika starta 4.3.2013.

Odlučili smo pokrenuti ovakvu akademiju kako bismo mlade stručnjake koji završavaju školovanje obogatili praktičnim znanjima koje trebaju kako bi što prije postali efikasni članovi našeg implementatorskog tima. Do sada smo prakticirali uvođenje u posao na način da pripravnik dobije mentora, koji ga uvodi u njegovo područje na nekom od projekata i vezano za neku tehnologiju. Na taj način je pripravnik bio od početka vrlo usko usmjeren tako da je bilo slučajeva da nije ni stigao upoznati kolege koji rade na drugim projektima, a mentor je morao dosta vremena ulagati u prijenos znanja. Vjerujemo da ćemo kroz akademiju postići nekoliko sinergijskih efekata. Stažisti / pripravnici će od početka imati širi pogled na sve što radimo, a mentori koji će ih kasnije preuzeti neće morati prenositi temeljna znanja. Kroz edukaciju će se svi međusobno dobro upoznati, a upoznati će i starije kolege koji će držati predavanja, od kojih će im neki biti mentori i voditelji projekata. U ta tri mjeseca će se profilirati afiniteti prema pojedinom području kojim se bavimo. I na kraju, a ne i najmanje važno, ako se netko od polaznika zaista ne uklapa u našu organizaciju i ne zaposli se kod nas, uvijek mu ostaje vrijednost i znanje od ove, za polaznike besplatne, edukacije.

Planirano je 33 dana predavanja tijekom 11 tjedana, te ispiti iz određenih područja. Za vrijeme trajanja stažiranja polaznici će dobivati poticaj od 1.600 kuna za volontiranje / stažiranje. Kratki kurikulum akademije:
1 Što mi to radimo - DWH, ETL, BI, Planning, MDM, BSC, DM itd.
2 Organizacija, akti i procedure
3 PI metodologija i rad na projektima
4 Dizajn DWH i teorija skladištenja podataka
5 SQL jezik
6 ETL platforme, detaljna edukacija (Informatica, DataStage, Microsoft SSIS)
7 BI i OLAP platforme, detaljna edukacija (Cognos BI, Microsoft SSAS i SSRS)
8 Platforme za planiranje, detaljna edukacija (Cognos TM1)
9 Poslovna znanja (finacije za nefinancijaše, procesi u telekomu, bankarstvu, osiguranju, maloprodaji, distribuciji i proizvodnji)

Ako Vas zanima područje implementacije analitičkih sustava, javite se i pridružite se našem uspješnom timu!

- 18:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se