<	svibanj, 2012
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Veljača 2012 (2)
Prosinac 2011 (2)
Studeni 2011 (2)
Rujan 2011 (2)
Svibanj 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Svibanj 2010 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Poslovna inteligencija d.o.o.

Blog Poslovne inteligencije - teme vezane za analitičke sustave, poslovnu inteligenciju, skladišta podataka, planiranje, konsolidaciju, upravljanje matičnim podacima i sve ostalo...

Linkovi

PI @ Fejs
Facebook profil Poslovne inteligencije

Blog.hr
Blog servis

Mreža
Poslovni IT mjesečnik

Koliko sam puta učitan?

Brojač posjeta / Hit counter

Poslovna inteligencija

nedjelja, 06.05.2012.

Povjerenstvo (iz Mreže) Piše: Dražen Oreščanin Preneseno iz magazina Mreža, 04/2012 Na izborima krajem prošle godine dobili smo novu Vladu koja je kao jedan od svojih glavnih strateških ciljeva postavila gospodarski rast i nova radna mjesta, kako su rekli u Planu 21 – „Smanjivanje nelikvidnosti, poticaj novim investicijama, rast izvozno orijentirane industrijske proizvodnje te novo zapošljavanje temeljni su stupovi naše gospodarske platforme, ujedno glavni pokretač gospodarskog oporavka i razvoja poduzetništva ... Posebno ističemo porezne olakšice i poticaje reinvestiranju dobiti, smanjenje poreza na plaće, poticaje izvozu, malom poduzetništvu i obrtništvu. Definirali smo i mjere kojima aktivno potičemo zapošljavanje, poput izravnih subvencija i potpora za novo zapošljavanje, privremenog oslobađanja od doprinosa novozaposlenih te potpora za izobrazbu i samozapošljavanje.“ Krenulo je relativno dobro – smanjen je doprinos za zdravstveno osiguranje, smanjeni su neki parafiskalni nameti, ukupno je cijena rada smanjena za oko 2%, ništa dramatično, ali nedvojbeno je rasterećenje. Porez na plaće ostao je uglavnom isti, malo preraspoređen. S druge strane, povećan je PDV na 25%, što nije dobro niti je baš očekivano, ali više se odražava na krajnje kupce i standard života nego na IT tvrtke. Uvođenje novog poreza na isplatu zadržane dobiti od 2000. godine koji vrijedi od 1.3.2012. se pokazalo kao apsolutno katastrofalan potez. Rezultirao je stampedom malih i srednjih poduzetnika koji su krajem veljače dizali kredite kako bi isplatili dobit iz prethodnih godina, da bi izbjegli novi poticajni porez. Procjena je da se ukupni kapital hrvatskog gospodarstva zbog ove bezumne odluke u tjedan dana smanjio oko 10%. Ako mene pitate, nije baš neka „porezna olakšica i poticaj reinvestiranju dobiti“. Porezi su povećani, ali s poticajima za zapošljavanje nije bilo žurbe, čekalo se prvo prihvaćanje proračuna, ne znam što se sada čeka, možda dok budete čitali ovaj tekst i poticaji budu objavljeni. Uskoro ćemo vidjeti da li će i koliko će biti djelotvorni. Prije mjesec dana je osnovano Povjerenstvo za koordinaciju informatizacije javnog sektora, u koje je imenovano desetak ministara i doministara, od kojih nijedan nema informatičku naobrazbu ili iskustvo u ICT industriji, izuzev doministra Uprave Darka Parića. Prema aktu o osnivanju, oni će se brinuti uglavnom o kordinaciji, nadzoru, standardima, te razmatranjem, uspostavom, unapređenjem i ostalim zadaćama vezanim za primjenu informacijske i komunikacijske tehnologije u javnom sektoru. Prvi komentari došli su od svjetskih IT divova Microsofta i SAP-a. Prema t-portalu, direktor SAP-a Hrvatska Igor Dropulić kaže da je to „upravo ono što su tražili i za što su se dosad zalagali, jer kvalitetna informatizacija državne uprave imat će velik pozitivan učinak i za građane i državu“. Ističe i kako su na tu temu iz Vlade već pozvani na prvi sastanak koji bi se trebao održati početkom tjedna, te da će se potruditi dokazati prednosti svojih rješenja u mnogim segmentima javne uprave, što dokazuju i njihove reference iz regije. Nekoliko dana nakon toga sam bio i na prvoj #VladaUP tribini koju je organizirao kolega Špigel i moram priznati da sam bio pomalo razočaran, iako je namjera bila odlična, a okupljeni auditorij impozantan. Problematika kojom bi se novo povjerenstvo trebalo baviti je vrlo široka, od širokopojasnog pristupa Internetu i informatizacije školstva, preko digitalizacije državne uprave, sve do meni najinteresantnije teme poticanja i razvoja hrvatske ICT industrije. Jednostavno, tribina se rasplinula zbog prevelike širine tema, među koje je uskočila i sveprisutna ACTA. Meni osobno najveće razočaranje je počelo s pitanjima publike. Prva dva pitanja su postavili Damir Sabol i Tatjana Holjevac, javne osobe koje su aktivne i u politici ili rade za neke javne ustanove, te koje sigurno imaju mogućnost razgovarati s članovima Vlade i Povjerenstva i mimo ove tribine. Zašto nama ostalima koji nemamo tu priliku oduzimaju pravo na naših pet minuta? Treće pitanje nisam dočekao, nego sam polako krenuo kući... Još istu večer sam na mail #VladaUP@uprava.hr koji je g. Parić naveo na tribini poslao podugačku poruku u kojoj sam pokušao napisati što mislim da je godinama bilo naopako i što bi trebalo popraviti, te dao neke prijedloge kako to napraviti, u interesu Hrvatske države i gospodarstva (bitne stvari iz te poruke nalaze se i kao raniji post na ovom blogu). Nakon što nije bilo nikakve reakcije i odgovora na tu poruku dvadesetak dana, proslijedio sam poruku i direktno na e-mail adresu g. Parića. Odgovora za sada nema, nadam se da će neke reakcije ipak biti. I putem ove kolumne bih htio poručiti Vladi Republike Hrvatske i novoosnovanom Povjerenstvu da bismo mi, hrvatski informatičari i poduzetnici, izuzetno cijenili kada bi se Vlada sjetila pozvati i hrvatske informatičke tvrtke na prvi sastanak. Među hrvatskim IT tvrtkama ima mnogo tvrtki koje su u privatnom sektoru jako uspješne, imaju veliko znanje i svoja rješenja uspješno implementiraju u regiji i Europi, udio izvoza u prihodima im je često preko 50%, te željno iščekuju najavljene poticaje izvozu. Naime, nije li izvoz usluga i „pameti“ nešto čemu bi država trebala težiti, da li država preferira izvoz IT usluga ili izvoz paprika i sirovog drveta? Treba li još ikome objašnjavati koja industrija kreira veću novostvorenu vrijednost? Istovremeno, te iste hrvatske tvrtke vrlo često u hrvatskom javnom sektoru ne mogu ni pomisliti o tome da dobiju neki posao, neovisno o znanju, iskustvu i referencama, jer su godinama vrijedila neka druga pravila koja mogu biti tema neke druge kolumne ili neke druge istrage USKOK-a. Ostaje nam nada i vjera da će se pravila promijeniti i da će ubuduće ključni kriterij biti zaista oni koji trebaju biti. Da smo se držali tih kriterija, već bi odavno bilo i strategije i rezultata, a Povjerenstvo nam ne bi niti trebalo.

nedjelja, 01.04.2012.

Sto dana Piše: Dražen Oreščanin Prošlo je sto dana nove Vlade RH. Danas su mediji bili zatrpani Milanovićem i Čačićem, raznim objavama i video uratcima. Ja moram, na žalost, reći da poput većine hrvatskog puka, ne dijelim optimizam koji nam Vlada pokušava prodati, a koji se bazira na tome da ćemo ovaj mjesec dotaknuti dno i da će se nakon toga situacija polako početi poboljšavati. Ukratko, ne vidim što će to potaknuti hrvatsko gospodarstvo i dovesti do rasta. Ono što je Vlada napravila u sto dana se može svesti na dvije bitne stvari, sve ostale su iz gospodarske perspektive kozmetika. Prva je povećanje PDV-a koje će osigurati krpanje prevelikog proračunskog manjka i koji će povećanjem maloprodajnih cijena još više ugroziti prosječnog hrvatskog potrošača. Druga je slanje velikih dužnika u stečaj i povećanje broja nezaposlenih. Zašto je baš sada Vlada odlučila poslati Kraljevicu, Dalmacijavinu i ostale u stečaj? Računica je jednostavna – državi predstavljaju manji trošak ako ih nema, jer ne plaćaju poreze i doprinose, a država ih mora stalno subvencionirati i krpati im gubitke. Ovako se pojavljuje još jednokratni trošak otpremnina ako se ne može namiriti iz stečajne mase, te naknade na novo nezaposlene. Stečaja će biti još, a nezaposlenih još više. Ni jedan od ova dva poteza ne ulijeva neku nadu. Poticaji za zapošljavanje su također vrlo nedorečeni, a planirano je da kreiraju 4.000 novih radnih mjesta ove godine, što je kap u moru od 350.000 nezaposlenih, odnosno jedva 52% zaposlenog radno aktivnog stanovništva. Poticaji su namijenjeni zanimanjima koja su na Zavodu za zapošljavanje u prosjeku više od šest mjeseci. To doslovno znači da za informatičke tvrtke poticaja za zapošljavanje nema, jer inženjeri računarstva su na zavodu u prosjeku bitno kraće. Naravno, uvijek možemo zaposliti stomatologe ili povjesničare umjetnosti, ali našu struku se ne potiče. Ipak, čudo se desilo - prijavili smo dvije pripravnice VSS informacijsko / računarskog smjera za poticaje i HZZ nam je zahtjeve odobrio - počinjem vjerovati u čuda :-) Vlada također najavljuje investicije. Jedina investicije koje će se dogoditi su one koje će pokrenuti sama Vlada, poput niskoenergetskih fasada i sličnih stvari. Sve te investicije mogu se pokrenuti ili iz poreznih prihoda ili iz dodatnog zaduženja države. Na žalost, privatne investicije se neće dogoditi, jer se nije desio niti jedan bitni preduvjet da se one dogode – nije pojednostavljen proces osnivanja tvrtke, nije smanjena korupcija niti su iskorijenjeni lokalni šerifi, nije smanjena cijena rada i nije smanjen porez na dobit. Bez ispunjenja većine tih uvjeta, privlačenje ozbiljnih greenfield investicija je u domeni znanstvene fantastike. Ono što je Vlada do sada izbjegla napraviti su žestoki i čvrsti rezovi interno i u domeni smanjenja javnih troškova. Da bi se moglo smanjiti porezno opterećenje i potaknuti gospodarski rast, potrebno je drastično smanjiti javnu potrošnju i uvesti red u poslovanje javne uprave. Ukratko ću opisati nekoliko nužnih koraka u tom smjeru. Prvi je svakako smanjenje broja zaposlenih u upravi, zaposlenih po babi i po stričevima. To se dijelom može postići informatizacijom i optimizacijom procesa u ministarstvima, te u poreznoj upravi. Drugi veliki dio smanjenja troškova leži u ukidanju nepotrebnih jedinica lokalne samouprave, koji su također godinama bili mjesto za smještanje stranačkih ljudi i rodbine. Javne poduzeća također moraju smanjiti broj zaposlenih i postati profitabilna. Ovakve mjere će dovesti do povećanja nezaposlenosti, ali će istovremeno smanjiti javnu potrošnju i opterećenje gospodarstva – ne zaboravimo da su to ljudi koji svojim (ne)radom ne pridonose i ništa ne stvaraju. S tim se Vlada još ne usuđuje suočiti, a put k tom suočavanju vodi kroz promjenu kolektivnog ugovora. Drugi nužan korak je uvođenje kontrole u korištenje naknada, poticaja i mirovina. U Hrvatskoj danas doslovno ima stotine tisuća ljudi koji dobivaju mirovine iako su savršeno zdravi i sposobni za rad, koji dobivaju poticaje za nešto što nikada nisu ni zasadili ili uzgojili. Svaka kuna koja se odobri mora biti kontrolirana, a oni koji to pravo zlupotrebljavaju trebaju biti odgovarajuće kažnjeni. Treći korak je osiguranje funkcioniranja svih potrebnih infrastrukturnih komponenti koje su potrebne za pokretanje posla. U tu grupu spadaju razne potvrde i dozvole koje se moraju ishoditi, funkcioniranje katastra i sudova, konačan obračun s korupcijom na svim razinama. Na ovu grupu akcija nadovezuje se smanjenje nameta na plaće, te smanjenje PDV-a i poreza na dobit. Kao što ste do sada vjerojatno i sami uvidjeli, ovo su vrlo korjenite promjene i teški rezovi, te je teško očekivati da će se Vlada za tako nešto odlučiti, pogotovo nakom što je nastavila politiku kadroviranja u javnim poduzećima po podobnosti, a ne po sposobnosti. Bez takvih rezova, teško je očekivati oporavak. Ima tu još komponenti koje su bitne da bi se stvorila kompletna slika situacije koja je vrlo kompleksna – sindikati koji se ne bore za pravo radnika na rad nego za pravo na nerad, korumpirano sudstvo, kultura nerada „nitko me ne može tako malo platiti koliko ja malo mogu raditi“ i štošta drugo, o tome više u sljedećem nastavku... Ljudi nisu baš pametni, ali nisu ni toliko glupi. Shvaćaju da Vlada radi nekakve „rezove“ ali da je onima koji rade i plaćaju poreze nakon tih rezova sve gore i ne vide da se režu oni karcinogeni dijelovi, oni koji ne pridonose i oni koji imaju i dobivaju od države a ne plaćaju poreze i dalje su zaštićeni. Nadam se da će uskoro doći na red neki od ovih drastičnih rezova, te da će prosječan „šljaker“ konačno moći vidjeti i osjetiti neko poboljšanje. Vjera umire posljednja.

srijeda, 29.02.2012.

Stevan Dedijer – čovjek koji je izmislio Busines Intelligence Piše: Dražen Oreščanin Preneseno iz magazina Mreža, 02/2012, integralna verzija Profesor Stevan Dedijer je bio jedan od istinskih velikih ljudi i mislilaca dvadesetog stoljeća, često nazivan ocem ili djedom Business Intelligencea, a sam je sebe često nazivao "Srbinom s dna kace", aludirajući time na skromno porijeklo svoje obitelji. Nedavno je izdana njegova autobiografija, koju sam sa zadovoljstvom pročitao. Cijeli život profesora Dedijera je bio usmjeren na shvaćanje i razumijevanje svijeta oko nas, taj smisao je tražio kombinirajući različite znanstvene i neznanstvene discipline – fiziku, politiku, novinarstvo, obavještajni rad – skačući neočekivano iz jednog područja u drugo. Čitanje Dedijerove autobiografije me podsjetilo na tri susreta koje sam imao s njim i koji su imali velik utjecaj na stvari kojima sam se bavio u životu. Neka i ovaj kratki tekst bude uspomena na sve dobro što nam je vižljasti profesor ostavio u naslijeđe... Prvi puta sam profesora Dedijera vidio i upoznao kao pripravnik u Centru za edukaciju Zagrebačke banke, sredinom 1992. godine, gdje nam je održao jedno dvosatno predavanje. Iako je Dedijer tada imao preko osamdeset godina, ideje koje nam je pokušao prenijeti su bile vrlo mladalačke i zanimljive i duboko su mi se urezale u podsvijest. Naime, nije nam pričao o nekim velikim temama, definicijama i teorijama, nije nam pričao o svojim otkrićima, nego nam je pokušao dati ideju kako se trebamo ponašati u profesiji i životu, na koji način da budemo profesionalci, posvećeni našem pozivu, da radimo i stvaramo s veseljem. Cijelo predavanje je bila serija anegdota, doživljaja i susreta sa znamenitim osobama – Einsteinom, Nielsom Bohrom, Titom. Svaka od tih pričica je u sebi nosila poruku o tome da uvijek trebamo težiti za znanjem a ne za priznanjem, za duhovnim a ne za materijalnim bogaćenjem. To predavanje je bilo jedna od najinspirativnijih stvari u cijelom mom životu. Tada naravno nisam imao pojma o tome da će područje kojim ću se baviti u životu biti upravo ono o kojim se sedamdesetih godina počeo baviti i profesor Dedijer, kao jedan od prvih stručnjaka u svijetu specijaliziran za Business Intelligence... U to doba je profesor Dedijer s tadašnjom hrvatskom Vladom sklopio ugovor o razvoju strategije Hrvatska za 21. stoljeće, za izradu koje je trebao dobiti tadašnji jedan hrvatski dinar. Na žalost, ta strategija nikada nije dovršena, ne njegovom krivicom. Može se primijetiti da Hrvatska suvisle strategije razvoja još uvijek nema... Drugi susret s profesorom Dedijerom je bio na SoftCom konferenciji 2001. godine. Tada sam se već dulje vremena bavio ovim područjem, na konferenciji sam imao prezentaciju rada, a „usput“ sam napravio i reportažu za Mrežu i intervju s tada već devedesetogodišnjim Dedijerom. Ponovo su neke njegove ideje bile izuzetno progresivne, možda je najbolje prenijeti citat iz tadašnjeg intervjua, objavljenog u Mreži: „Pojam Business Intelligence označava sposobnost da se snađeš u poslovnom svijetu, da postigneš svoje ciljeve. Na hrvatskom će se to zvati Poslovna inteligencija. Tehnologija je za Business Intelligence važna kao benzin za automobil. Bez benzina ne možeš voziti, tako ni bez tehnologije nema Business Intelligencea, ona je preduvjet. Međutim, vještina voženja automobila - to je Intelligence, vještina kojom se snalaziš da od jednog mjesta dođeš na drugo. Tu se razlikuju efikasnost i efektivnost. Efikasnost je sposobnost da pronađeš svoj cilj, a efektivnost je da do svog cilja dođeš sa što manjim troškovima, sa što manje tehnologije i ljudske pameti.To je ono što se naziva brain power, umna moć. Bolje je naći jednog pametnog, nego imati sto budala.“ Tada je Dedijer također rekao da piše zanimljivu knjigu – „Pišem jednu knjigu već četrdeset godina, svoju autobiografiju. Teška knjiga. Pokušavam odgovoriti na pitanje o čemu se radi u ovom našem ludom svijetu...“ Treći važan susret s profesorom Dedijerom je bio na Business Intelligence konferenciji koju smo organizirali početkom 2003. godine na kojoj je on bio uvodničar – taj susret je bio ujedno i najosobniji. Konferencija je nastala kao ideja da pokušamo informatičkoj i poslovnoj javnosti pokazati da Business Intelligence kao disciplina u Hrvatskoj postoji, pozvali smo sve tvrtke koje su u tom području nešto radile da naprave prezentacije i pokažu što je zaista napravljeno. Nije bilo sponzora i plaćenih prezentacija – svi dobavljači koji su mogli s korisnicima prezentirati nešto što su napravili, bili su dobrodošli. Ljudi koji su bili na toj konferenciji i danas je pamte, a ponajviše po uvodnom predavanju profesora Dedijera, bez kojeg ta konferencija ne bi bila kakva je bila. Nakon što smo pozvali profesora Dedijera da bude uvodničar, uskladili smo s njim termine i komunikaciju telefonom i mailom s njim je preuzela kolegica Sandra, naša voditeljica ureda. Između profesora Dedijera i naše Sandre se razvila neka super-dobra vibra u komunikaciji. Dan prije konferencije smo Sandra i ja na aerodromu dočekali Dedijera, koji je došao zadnjim avionom iz Dubrovnika. Sa Sandrom se srdačno upoznao, mene se naravno nije sjećao. Dok smo kroz aerodromsku zgradu išli prema parkiralištu, ja sam išao par koraka ispred i vukao profesorov kofer. Dedijer je Sandru potiho upitao „Jel', a 'ko ti je ovaj?“ – budući da je bio već prilično nagluh, to sam čuo i ja i još otprilike pola aerodroma. Sandra mu je ljubazno objasnila da sam ja ustvari Dražen koji je organizirao konferenciju... Na samoj konferenciji održao je sjajno predavanje, vjerojatno zadnje koje sam u životu vidio s grafoskopom i folijama – Dedijer nije koristio Powerpoint, iako se koristio računalom i komunicirao mailom. Ne može se reći da je Dedijer plijenio blagošću i smirenošću koju donose godine i iskustvo – njegova mudrost se ispoljavala u rafalima ideja koje je ispaljivao publici, svaka rečenica imala je poruku. U predavanju je nahvalio Dubrovačku Republiku i Švedsku kao pametne države, koje su prikupljale i koristile informacije i ulagale u razvoj znanja i znanosti, a današnje velesile je proglasio prilično glupima jer ne koriste informacije koje skupljaju i posjeduju. Nakon predavanja se pred Dedijerom stvorio dugačak red za potpis i posvetu. Skoro svatko tko je bio na konferenciji je kupio njegovu knjigu „Svjetski Skakač“ i dobio profesorovu posvetu. Dan nakon konferencije Sandra ga je odvezla na aerodrom, a Dedijer joj je, galantan kakav je uvjek bio, za uspomenu poklonio srebrni lančić s privjeskom. Slijedeće godine je Dedijer također bio na konferenciji, vidno bolestan samo je kratko sve pozdravio, a uglavnom je bio u sobi i odmarao. Kasnije te 2004. godine je preminuo u 94. godini. Sandra je bila u Dubrovniku na sprovodu. U tih nekoliko trenutaka koje smo imali čast provesti s profesorom Dedijerom i nama je bilo jasno da nam svjetlo koje potječe iz njegovih ideja i ljudske prisnosti i jednostavnosti može obasjati put koji je pred nama. Ja sam mu na tome zahvalan, a vjerujem da će nešto od njegovog stava i učenja ostati utkano u zajedničku budućnosti i dobrobit cijele Hrvatske, kako bi sam profesor rekao - „Nije važno koliko je pojedinac pametan ili glup nego koliko je pametno društvo i kako koristi znanje!“

petak, 10.02.2012.

Povjerenstvo Piše: Dražen Oreščanin Vjerujem da je novo Povjerenstvo za koordinaciju informatizacije javnog sektora dobra inicijativa za sređivanje ICT-a u državnoj upravi, a počela je i komunikacija vlade s javnošću i IT industrijom kroz VladaUP projekt – to smo dugo čekali. Kada je prošli tjedan objavljeno osnivanje Povjerenstva, izašli su komentari IDC-a, Microsofta i SAP-a. Ja nisam primijetio da su novinari ijednu hrvatsku IT tvrtku pitali za mišljenje. Direktor SAP-a je rekao da su već pozvani u Vladu na prvi sastanak. Ako je pozvan SAP, da li su pozvane i hrvatske tvrtke? Poslovna inteligencija nije pozvana na razgovor, iskreno nismo to ni očekivali. Iskreno smatram da bi se Vlada RH u takvim inicijativama se trebala osloniti prvenstveno na znanja i snage hrvatskih tvrtki, da se te tvrtke razvijaju na projektima od zajedničkog interesa. Njemačka vlada u ovakvoj situaciji neće pozvati u pomoć i na razgovor hrvatske tvrtke, nego njemačke. Prvenstveni cilj SAP-a, Oraclea, IBM-a, Microsofta je profit. Iako lokalne urede vode naši ljudi od kojih su mnogi vrsni stručnjaci koje dugo poznajem i neke od njih jako cijenim (npr. Ivan Vidaković) i koji su vrlo aktivni u zaštiti i razvoju interesa Hrvatske, te tvrtke ipak prodaju hardver, softver i usluge i dobar dio tih novaca odlazi iz Hrvatske. Cilj RH treba biti razvoj Hrvatskih tvrtki i korištenje naših znanja, to će nas učiniti konkurentnijima na EU tržištu. Mi već godinama zapošljavamo gotovo 100% VSS stručnjake, plaćamo poreze i doprinose, izvozimo usluga preko pet milijuna kuna godišnje, u regiju i EU. Što je bolje i što stvara više nove vrijednosti, izvoziti konzultantske usluge i znanje, ili sirovo drvo? Vjerujem da će stvaranje društva znanja postati zaista hrvatska strategija. U deset godina je Poslovna inteliencija za javni sektor u RH odradila gotovo ništa, nema šanse da neki veći posao dobijemo pored King ICT-a, Combisa ili APIS-a – te tri tvrtke su zadnjih godina dobijale 60% iznosa poslova javne nabave. Ja sam jako dobro svjestan znanja i kompetencija koje imamo - ako su one dobre za jedan od vodećih telekoma u Švicarskoj ili vodećeg svjetskog proizvođača cementa, vjerujem da su dovoljno dobre i za hrvatske institucije. Dodatni paradoks je što mnoge javne ustanove u Srbiji, BIH i Sloveniji koriste naše usluge – dakle i za njih smo dobri! Mi od ovoga što radimo dobro živimo i razvijamo se, makar nikada ništa ne radili za javnu upravu RH. Ono što bismo htjeli nije pomoć ili financiranje ili opraštanje dugova, nego prilika da pošteno odradimo nešto u interesu RH i da za to budemo pošteno plaćeni. Godinama uplaćujemo u proračun, a ono što se iz proračuna izdvaja za usluge iz naše branše uglavnom ide uvijek istim tvrtkama. Evo i nekoliko konkretnih prijedloga koje bih preporučio kao moguće slijedeće korake: 1. Izmjena zakona o javnoj nabavi – postojeći zakon je farsa i može se zaobići pošteno nadmetanje i namjestiti natječaj uz vrlo malo truda. Uz mijenjanje zakona, potrebno je promijeniti i ljude koji pogoduju pojedinim dobavljačima - to je problem koji je puno širi od IT-a i u drugim nabavama je puno pogubniji 2. Centralizacija nabave za ICT za svu javnu upravu 3. Uključivanjea sviihhrvatskih tvrtki koje mogu kvalitetno odrađivati poslove u nekim IT segmentima. Mogu se naći jednostavno, podaci su javni. Ako treba, ja ih mogu preporučiti barem desetak. 4. Napraviti s tvrtkama koje su u mogućnosti odrađivati posao okvirne ugovore na godišnjoj razini – na taj način će se moći stvari odrađivati brzo, efikasno, s kvalitetnim resursima i bez nepotrebnog overheada, a po njima neće biti obaveze odraditi ništa ako ne postoji potreba. Uvijek ostajete u okviru budžeta i sve se može kontrolirati. Mi takve okvirne ugovore imamo sa svim velikim korisnicima, zašto ne bismo imali i s RH? Mail sličnog sadržaja poslao sam i na VladaUP e-mail adresu, nadam se da će biti nekog pozitivnog efekta.

petak, 30.12.2011.

Prvih deset godina – što je Poslovna inteligencija? Piše: Dražen Oreščanin Nije nimalo jednostavno ukratko prepričati deset prvih godina Poslovne inteligencije. Dugo vremena ni nama samima nije bilo jasno zašto se sve to desilo i kako smo uopće postali ovo što smo sada. Zaista možemo biti sretni i ponosni, jer smo u okruženju koje je vrlo teško i negostoljubivo za tvrtke poput naše, ipak uspjeli stvoriti tvrtku koja je u svojem području djelovanja zaista postala brend. Kako i zašto je sve to počelo? Lidija i ja smo, dok smo radili u Agrokoru 2000. i 2001. godine, imali viziju da bismo znanje koje smo u prethodnih nekoliko godina prikupljali i razvijali u području analitičkih sustava trebali ponuditi na tržištu i osnovati tvrtku koja bi se bavila pružanjem usluga implementacije DW i BI sustava. Bili smo znatiželjni, željni rada u drugim okruženjima i s drugim platformama. Iako je Agrokor bio velika tvrtka u kojoj je u ovom području bilo uvijek puno posla, osjećali smo da želimo i možemo više i drugačije. Kada smo zaključili da je došlo vrijeme da bi se takva usluga mogla ponuditi na tržištu, krajem 2001. godine nastala je Poslovna inteligencija. Inicijalno se tvrtka trebala zvati "BI sustavi", ali trgovački sud je to ime odbio budući da nije bilo ni hrvatsko ni latinsko, pa smo posegnuli za izvorno hrvatskim nazivom. Kako je vrijeme pokazalo, ime je bilo dobro pogođeno i postalo je i ostalo prepoznatljivo. Vjerovali smo da ćemo se razvijati kako se razvija i tržište, te da ćemo jednog dana narasti i biti tvrtka s desetak zaposlenih. U tom dijelu smo se malo podcijenili. Kada smo počinjali, imali smo dva osnovna cilja – da budemo našim korisnicima konzultanti kakve smo sebi uvijek željeli a nikada ih nismo mogli naći, te da naša tvrtka bude mjesto na kojem će profesionalci u našem području moći raditi na kvalitetnim projektima. Za ta dva principa smo se držali kao pijan plota, i naše je duboko uvjerenje da smo postali ovo što smo sada isključivo zbog toga što nismo odustajali od tih principa. Ponekad smo zbog tih principa ispadali pravi magarci, ali vrijedilo je! Inicjalno kada smo pokretali tvrtku smo Lidija i ja razgovarali o toj ideji s još nekoliko kolega koji su se bavili razvojem analitičkih sustava u drugim velikim tvrtkama i s kojima smo surađivali prethodnih godina, te je načelni dogovor bio da nam se pridruže kada posao krene i kada budemo bili u mogućnosti osigurati plaće za još nekoliko konzultanata. Prvi naš korisnik je bio Dukat (tadašnja Lura), koji je s nama potpisao ugovor o implementaciji DW/BI sustava početkom 2002. godine a usloro nakon toga i za sustav za planiranje. To je bio ugovor koji nam je omogućio da gotovo dvije godine budemo u potpunosti angažirani i da napravimo sustave koji su tada bili u tom području ponajbolji u regiji. Dukat je tada potpisao ugovor s Poslovnom inteligencijom – tvrtkom s dvoje zaposlenih, koja do tada nije imala nikakav drugi projekt ili prihod. To je bilo pomalo riskantno s njihove strane, ali rizik im se zaista isplatio. I danas se sjećamo tih ranih projekata po atmosferi zajedništva i pozitivnom entuzijazmu koji je u tom okruženju vladao. Iako mnogi kolege koji su bili na tom projektu više ne rade u Dukatu i život nas je odnio na razne strane, kad god se sretnemo, uvijek se rado sjećamo tih vremena. Kako se projekt u Dukatu zahuktavao, došlo je do trenutka kada smo pozvali kolege s kojima smo imali načelni dogovor da nam se pridruže. To je bilo naše prvo veliko razočaranje. Naime, umjesto da s nama podijele isti entuzijazam, od njih smo dobili košaricu... Iako se radilo o visokoobrazovanim stručnjacima koji nisu bili ni blizu tridesetog rođendana, odlučili su ostati u velikim tvrtkama u kojima su tada radili, nespremni preuzeti rizik odlaska u malu tvrtku poput naše. Mi smo mogli shvatiti da oni na tu promjenu nisu spremni, ali nismo mogli shvatiti zašto su nam nekoliko mjeseci ranije rekli da možemo računati na njih? Tada u Hrvatskoj nije bilo više od deset ili petnaest ljudi s bilo kakvim iskustvom u implementaciji analitičkih sustava, pa smo se silom prilika okrenuli stvaranju vlastitih resursa – zapošljavanju pripravnika i procesu prijenosa znanja i stvaranja kvalitetnih konzultanata. To je ono nešto što je zaista pravi rezultat svega što smo pokušavali i raditi ovih deset godina. U tim inicijalnim procesima selekcije 2004. i 2005. godine smo ostali šokirani da zaista u Hrvatskoj još uvijek ima kvalitetnih, mladih, tek diplomiranih stručnjaka. Nakon dugih godina u kojima smo prošli rat i privatizacije, bilo nam je očito da se sustav vrijednosti cijele države promijenio i da su te generacije na dobrom putu da postanu izgubljene. Morali smo jako dobro paziti kod zapošljavanja, bilo je i grešaka, ali vrlo brzo se filtriralo što je valjalo. Uglavnom, tih nekoliko „klinaca“ koje smo tada zaposlili su imali sve ljudske vrijednosti i vrline koje smo mogli zamisliti – bili su pametni, vrijedni, pošteni, lojalni, duhoviti, vedra duha, uvijek spremni podijeliti znanje. Danas su oni vrhunski stručnjaci u svom području, s jedva tridesetak godina starosti, imaju obitelji i djecu, direktori su kompetencija u Poslovnoj inteligenciji. Njima uz bok je još desetak drugih koji su došli godinu, dvije ili tri nakon njih i stručno se razvijaju na gotovo identičan način. I ljetos smo zaposlili petero novih pripravnika, koji su već na projektima rade kvalitetno i prilično samostalno. Kad pogledam što sam ja napravio u životu do svoje tridesete godine, u usporedbi s mojim maldim kolegama moj rezultat je prilično mršav – osim završenog fakulteta i činjenice da sam bio zaposlen u struci, nema puno stvari koje bih mogao nabrojati kao neka svoja ostvarenja u mladim danima. Od nas šezdesetak u tvrtci, praktično je polovica došla direktno s fakulteta. Možda je najzanimljiviji primjer PI Podgorica, gdje su svi osim direktora doslovno došli u firmu kao pripravnici i sve o skladištima podataka i poslovnoj inteligenciji naučili uz rad, jedan od drugoga i od kolega iz Zagreba i Beograda. Ta količina znanja koju smo stvorili, prenijeli jedni na druge i na naše korisnike, izvezli je u regiju i u Europu, meni je doslovno fascinantna. I danas smo svi mi stariji kontinuirano angažirani na projektima u većem ili manjem opsegu, te znanje prenosimo dalje, na slijedeće generacije. Duboko vjerujem da takav mušketirski svi-za-jednoga-jedan-za-sve stav koji imamo, ta iskrenost, lojalnost i odgovornost je ono što nas čini ekipom kakva jesmo. Fluktuacija u našem timu je jako mala, zbog toga je kumulirano znanje veliko. I zaposlenici i korisnici taj odnos znaju prepoznati i cijeniti. Za kraj dva božićna primjera... Prije mjesec dana je kolegica koja je voditeljica DW/BI odjela u jednoj tvrtci koja je naš korisnik išla na Brač na vjenčanje svog brata, koji je prilično cijenjen vinar. Mi smo je zezali prije puta i pitali da li će nam donijeti neku butelju. Ujutro u petak prije Badnjaka je došla kod nas u ured i donijela nam butelju plavca, uz komentar da je to jednostavno morala napraviti. Taj petak je također jedna naša mlada kolegica donijela u ured tortu. Nije joj bio rođendan niti je išta slavila, nego je, eto, večer ranije ispekla i donijela tortu, da je skupa pojedemo. Konačan rezultat je odnos koji se ne temelji isključivo na plaći, novcu, radnom vremenu, ugovorima i primopredajnim zapisnicima, nego u sebi ima ljudsku notu, ima komadić međusobnog poštovanja, veselja, prijateljstva i osjećanja pripadnosti, osjećaja da zajedno radimo i stvaramo nešto dobro. Eto, to je Poslovna inteligencija.

subota, 17.12.2011.

We don't need no education... Piše: Dražen Oreščanin Preneseno iz magazina Mreža, 12/2011, integralna verzija Neki dan sam u Hervisu naletio na svoju bivšu razrednicu iz srednje škole, baš u trenutku kad je isprobavala tenisice. Ime Vere Javor će mnogima biti poznato, jer je, ubrzo nakon što je prije 25 godina ispratila moju generaciju iz MIOC-a, postala ravnateljica vjerojatno najcjenjenije gimanzije u Hrvatskoj, što je ostala i do dana današnjeg. U mom tadašnjem razredu ja definitivno nisam bio među najboljim učenicima, a ostao sam koliko-toliko zapamćen po nekim, nazovimo ih nepodopštinama. Kako smo se u zadnjih dva i pol desetljeća vidjeli dvaput, na desetoj i dvadesetoj godišnjici mature, nekako mi je baš bilo drago, pa sam joj prišao i pristojno je pozdravio. „Oreščanin...“ reče moja razrednica odmah me prepoznavši „Ti radiš ovdje ili si u kupovini?“ Ja sam iskreno ostao u šoku. Okej, sa mnom su razred išli neki fakat vrijedni i pametni momci i djevojke, ali zar sam bio tako loš da je prva pomisao moje srednjoškolske razrednice bila da prodajem tenisice u Hervisu? Da li bi gospođa Javor pomislila i za neke od onih pametnijih da rade u Hervisu ili je ta misao bila isključivo rezervirana za mene, razrednog klipana? Naravno, pošten rad u Hervisu nije sramota, ali ipak nije vezan za struku za koju sam završio i MIOC i FER... Uglavnom, bio sam vrlo sretan da mogu objasniti svojoj razrednici da sam u karijeri uvelike premašio očekivanja koja je ona u ta davna vremena imala od mene. Kad podvučemo crtu, činjenica je da sam u svojoj generaciji bio tek prosječan, ali nakon dvadeseetak godina krvavog truda i rada mogu reći da iza mene stoji kakav-takav stručni i poslovni uspjeh. Dakle, čak i oni od kojih se to baš i nije očekivalo, mogli su postati uspješni. U jednom trenutku, prije više od trinaest godina, sam čak upisao i magisterij na primijenjenom računarstvu, koji sam s vremenom skroz zapostavio, iako sam bio jako blizu kraja. Ipak, jedna osoba nije digle ruke od mene i toliko me podsjećala da to trebam završiti, da sam na kraju ipak uložio još malo truda i u zadnji čas, prije nego što je to sve zbog Bolonje prestalo vrijediti, neki dan konačno predao magistarsku radnju. Ta osoba je, naravno, moja mentorica, profesorica Mirta Baranović s FER-a. I dok su četiri svježe isprintana primjerka radnje čekala da budu predana na referadi, profesorica i ja smo pričali o našem fakultetu nekad i sad, te kako nalazimo i selektiramo nove ljude u našoj firmi. U doba kad sam ja studirao, prije dvadesetak godina, na fakultetu je postojao obavezan predmet Inženjerska ekonomika, a obavezan je bio i strani jezik. Naravno, na predavanja iz ekonomike i engleskog nitko nije išao, a za razliku od velike većine ostalih ispita koji su bili itekako ozbiljni, ta dva se ne bi mogla tako nazvati. U to doba su mi i ekonomika i engleski izgledali totalno nebitni osim u vidu ocjene u indeksu, a iz današnje perspektive mi se čine kao izuzetno korisni predmeti vezani za to da ću se u životu morati baviti nekim poslom. Profesorica mi je rekla da su problem engleskog jednostavno riješili – ukinuli su ga! Za ekonomiku nisam više ni pitao... Općenito, sve što sam na fakultetu naučio (završio sam Radiokomunikacije) u poslu kojim se bavim već skoro dvadeset godina nema neke praktične koristi – dvije bitne stvari koje su mi ostale s fakulteta su samodisciplina kada treba učiti da bi se položio ispit i snalažljivost kako i gdje naći sve što ti je potrebno za to. Današnji program fakulteta drugačiji je nego prije, više podsjeća na srednju školu, dolazak na predavanja je obavezan. Ocjene se dijelom temelje na prisutnosti a dijelom na znanju. Većina komentara koje čujem uglavnom se svode na isto – studirajne „po Bolonji“ se nije pokazalo baš dobrim. Još jedna zgoda je znakovita. Jednom je na jednom od njenih kolegija gost-predavač bio Luka Abrus, koji je studente pitao tko je od njih nešto radio uz studiranje – bilo što, programirao nešto, pomagao u obiteljskoj tvrtci, davao instrukcije. Od dvadesetak studenata samo je dvoje podiglo ruke. U moje doba bilo je drugačije, ja sam radio svašta, u KSET-u na garderobi i na šanku, slagao štandove na velesajmu, imao stipendiju, džeparac nisam dobivao od staraca od četvrtog srednje. S jedva osamnaest sam godinu dana proveo u JNA. Stvari su se u međuvremenu promijenile. Da li današnji studenti nemaju vremena ili nemaju interesa da nešto rade uz studiranje? Prije nekoliko godina me jedna djevojka koja je tek diplomirala i koja se javila na natječaj za posao u Zagrebačkoj banci pitala da li se tamo može brzo napredovati do nekog rukovodećeg mjesta. Odgovorio sam joj da na početku svoje profesionalne karijere mora razmišljati o tome gdje će imati priliku nešto naučiti i postati kvalitetan stručnjak, a ne razmišljati o menadžmentu. Pitam se kuda bi nas odveli rukovoditelji bez iskustva, vjerojatno ne puno dalje od situacije u kojoj smo sada. Preskakivanje stepenica u profesionalnom razvoju ne prolazi kao opcija. Kada smo ljetos imali natječaj za posao za ETL developera pripravnika, javilo nam se doslovno dvjesto ljudi koji su zadovoljavaju uvjete – VSS informatičkog smjera. Bože mili, koiko mladih nezaposlenih informatičara, prije nekoliko godina nam se na ovakve oglase znalo javljati jedva tridesetak ljudi... U životopisu svima piše da su vrijedni i odgovorni, timski igrači, znaju SQL. Tu i tamo je netko nešto radio uz faks, ali rijetko. Za čitanje svakog tog životopisa potrošim možda dvije ili tri minute, jako malo vremena za sedamnaest godina školovanja koje je svatko od tih pripravnika prošao. Hm, Marko nije radio ništa dok je studirao, Petra je studirala osam godina. Nećemo ih zvati na razgovor, to ne izgleda dobro. Pitanje je koliko potencijalno briljantnih stručnjaka nismo ni pozvali na razgovor. Nikad nećemo saznati. Odlučili smo pozvati četrdesetak kandidata i dati im jednostavan test s osam pitanja o osnovnim pojmovima vezanim za skladišta podataka, te o nekim osnovnim informacijama o nama koje su mogli pročitati na našem web sajtu. Nekoliko testova smo dobili potpuno prazne, samo s imenom i prezimenom. Jedva desetak ih je bilo za prolaznu ocjenu. Više od pola ljudi nije znalo što znači skraćenica ETL, iako su došli na testiranje za posao ETL developera. Gotovo nitko nije znao ništa o našoj tvrtki. Mi smo ostali šokirani. Neki od tih pripravnika već godinu dana traže svoj prvi posao, da li je moguće da na razgovor za potencijalni posao dolaze kao zombiji, da se baš nimalo ne pripreme? Kad god je u zadnjih deset godina naišao pripravnik tko je znao tko smo, čime se bavimo i tko je rekao da je to baš područje s kojim se želi baviti, uvijek je dobio posao i uvijek je bio izuzetno kvalitetan, bez iznimke. Samo, to se dešavalo vrlo, vrlo rijetko. U takve mlade ljude ni nama nije bile teško ulagati naše vrijeme i znanje, jer smo vidjeli rezultate vrlo brzo, postajali su zreli ljudi i vrhunski stručnjaci, u mnogočemu bolji od nas. Iako su se općenite vrijednosti u društvu promijenile u nekom krivom i lošem smjeru, još uvijek ima dovoljno mladih ljudi u koje ima smisla ulagati, samo ih treba pronaći i imati povjerenja. U mnogo slučajeva smo imali znanja i sreće da dobro odaberemo. Neki moji mladi kolege koji su se pokazali kao izuzetno kvalitetni stručnjaci su nam dolazili kao svježe diplomirani inženjeri putem preporuke profesorice Baranović i njenih kolega sa Zavoda za primjenjeno računarstvo, koji su ih upoznali kao studente. Profesorica me redovno pita kako su momci i djevojke koje su nam preporučili, kako napreduju, kratko popričamo o onome što je ona prije četiri ili pet godina navele kao njihove vrline ili nešto na čemu bi još trebali poraditi. Nisu bili samo „dragi kolega“ i ocjena u indeksu, isto kao što nisam ni ja bio jedan od magistranata koji nikad nisu završili magisterij, jednostavno mi nije dala da odustanem. Moram priznati da, nakon što sam proživio sa sobom dobar dio svog života, puno više razumijem moju bivšu razrednicu koja nije imala baš puno povjerenja u moje sposobnosti. S druge strane, puno se više divim svojoj mentorici, koja mi je to povjerenje godinama pružala, iako nisam pokazao puno razloga koji bi tu vjeru opravdali. I danas mladi informatičari i budući informatičari koji još studiraju imaju velik potencijal, samo ga netko treba pronaći, prepoznati i razviti u kvalitetu. Ipak, uvijek ostaje pitanje koliko oni sami vjeruju u sebe, svoj potencijal i općenito da se mogu realizirati i razviti u okruženju u kojem živimo. Zadatak svih nas „zrelijih“ je da njihovu vjeru podržimo, radoznalost potaknemo, znanje uvećamo, a trud i rezultate pohvalimo i nagradimo. Njima će profesionalna karijera započeti lakše i do rezultata će doći brže, a i naše zadovoljstvo će sigurno biti veće.

četvrtak, 17.11.2011.

Deseti rođendan Poslovne inteligencije Poslovna inteligencija 17.11.2011. slavi svoj deseti rođendan! Zaista je proletjelo... Iza nas su lijepe uspomene i puno projekata napravljenih s nama dragim ljudima. Mnogo toga smo u ovih 10 godina postigli i razvili se u uspješnu i prepoznatljivu kompaniju u čitavoj regiji. Sve to možemo zahvaliti, kako svim našim zaposlenicima, koji su se svih ovih godina trudili i naporno radili kako bismo stvorili ugodno i uspješno radno okruženje, tako i klijentima i patnerima s kojima smo ostvarili vrhunsku suradnju. Danas naš tim broji 60 članova, od čega 50 vrlo uspješnih konzultanata, a naši uredi se, osim u Zagrebu, nalaze i u Ljubljani, Beogradu, Sarajevu, Podgorici i Londonu. Ponosni smo na naša postignuća, priznanja i trudit ćemo se da i dalje poslujemo u skladu s našim vrijednostima.

ponedjeljak, 07.11.2011.

Fukara Piše: Dražen Oreščanin Prije nekoliko tjedana vozio sam uvečer od Slavonskog Broda prema Sarajevu. Neki sigurno znaju da je to dvjestotinjak kilometara ceste na kojoj ćete sresti desetak policijskih patrola i vrlo često biti zaustavljeni zbog raznih, postojećih i nepostojećih, prometnih prekršaja. Elem, nedaleko Doboja, na ulasku u jedno selo, potpuno regularno, na isprekidanoj crti, prestigao sam auto koji je gmizao ispred mene. Nakon ulaska u selo usporio sam na malo iznad dozvoljenih pedeset, ali nije pomoglo – policajac me zaustavio i objasnio mi da sam pretjecao na punoj crti. Nakon što sam mu ja pokušao reći da je bila isprekidana crta, on mi je objasnio da na ovoj cesti radi već ne znam koliko godina i da tu isprekidane crte nema. Nakon podužeg natezanja i prijetnji da ću tamo prepavati, da ću ići u Doboj u postaju plaćati kaznu, te da bi me najradije premlatio, ipak sam dobio svoje dokumente uz komentar „Koja si ti fukara, kako možeš tako lagati, gubi mi se s očiju!“, što sam naravno odmah i učinio... Ja zaista tamo nisam napravio nikakav prekršaj i zaista nisam lagao u tom trenutku, ali cijela ova predstava mi nije nikako izlazila iz glave, nikako mi nije bili jasno zašto je murjak inzistirao na prekršaju koji nisam napravio i zašto me izvrijeđao. Odgovor je jednostavan – zato što nisam igrao igrokaz po nepisanim pravilima! Vozač strane registracije suočen s prekršajem i kaznom u takvim slučajevima skrušeno priznaje krivicu i izvlači se s „cvajom“ u džep za revnog službenika (cvaja je lokalni izraz za dvadeset maraka, od milja za njemački zwanzig). Ako ne igraš igru, lažov si i fukara! Naravno, meni nije padalo na pamet da platim kaznu za prekršaj koji nisam napravio, ali pitanje je što bih učinio da sam zaista napravio neki prekršaj zbog kojeg bi me policajac zaustavio. U tom slučaju vjerojatno ne bih inzistirao da idem u postaju u Doboj platiti kaznu kako nalaže zakon, nego bi nonšalantno ostavio policajcu cvaju, te nastavio put proklinjući zlu sreću što me ulovio. Tu se rasplinjava i nestaje moja aureola pravednika i postajem samo još jedan lik koji je ostavio nesretnom policajcu pinku da prođe bez kazne. Realno, nisam ništa ni bolji ni gori od njega. Ako pokušam sve ovo sagledati u kontekstu moralnog rasula koje vlada u Hrvatskoj, silnih korupcijskih afera i suđenja koja nas bombardiraju iz medija, prilično se jasno vidi analogija modela ponašanja. Tko od nas nije prepisivao u školi, švercao se u tramvaju, nelegalno skidao MP3-eve i filmove, uvalio murjaku cvaju da se izvuče od kazne? Pretpostavljam da ima i ponetko tko nije, ali takvi su u značajnoj manjini. Ono što sami sebi toleriramo (a ponekad se time i ponosimo) kao borbu protiv sustava, snalažljivost ili odvažnost, ustvari je varanje, krađa i korupcija. Jedina razlika između raznih Sanadera i prosječnog Hrvata je to što su neki od toga napravili unosan poslovni model. Neki su na kraju uhvaćeni s prstima u pekmezu i završili su u buksi, ali sigurno je puno više onih koji su se gadno nakrali, a nikada neće biti ulovljeni. Pitanje je da li bi taj model postojao, da u temeljima sustava ne postoji to prešutno odobravanje da je u redu to naše svakodnevno varanje „na sitno“. Ne znam da li studenti prepisuju na Harvardu ili Oxfordu, da li je ikad netko Švicarskom prometnom policajcu pokušao uvaliti pedeset franaka da ga pusti bez kazne, da li se ljudi švercaju u Deutsche Bahnu? Vjerojatno ponekad netko pokuša i uspije, ali sumnjam da to može postati model ponašanja, jer jednostavno sa sobom nosi preveliki rizik, budući da većina razmišlja drugačije i da su kazne sigurno drastične. Ja svojoj kćerci nikad neću reći da prepisuje u školi ili da se šverca u tramvaju, isto kao što su i meni moji roditelji pokušali objasniti da to nije u redu. Ipak, nekako sam siguran da će i ona krenuti tim putem, jednostavno ne znajući i ne misleći da radi išta loše, zato što će joj na taj način neke stvari biti malo lakše. Ne znači da će ona kad odraste postati lupež, jer na kraju krajeva lupež nisam postao niti ja, niti velika većina silnih generacija koje su tako odrastale. Nažalost, uvijek će postojati oni koji će takav model iskoristiti ne da bi si malo olakšali život i obveze ili ispali frajeri, nego da bi si na uštrb ostalih budala osigurali kruha bez motike. Onda će ostale budale kukati kako su ih lupeži pokrali i pripaliti lomaču, ni ne shvaćajući da su sami prešutno cijeli život odobravali takav model ponašanja. Ako svatko od nas pronađe u sebi snage i volje da, unatoč sitnim osobnim ciljevima, policajca zamoli da mu napiše kaznu, da na granici na pitanje carinika da li ima što za prijaviti odgovori potvrdno, da plati parking kada se zaustavi na petnaest minuta, da ne kreka softver koji instalira na računalo, možda ćemo za dvadeset ili trideset godina imati uređeno društvo s normalnim, ljudskim vrijednostima.

petak, 30.09.2011.

Aj' ti reklamiraj Piše: Dražen Oreščanin Ima jedan vrlo jednostavan način kako ćete znati da ste na nekom njemačkom aerodromu, čak i ako ne znate njemački ili engleski. Trebate samo pogledati reklamne panoe naololo i ako na njima isključivo vidite reklame za SAP, Oracle, IBM ili Microsoft – znajte da ste na njemačkom aerodromu. Ako uzmete na tom istom aerodromu bilo koje novine koje imaju naglasak na poslovanju, sigurno će u njima na ponajboljim mjestima biti reklame istih IT dobavljača, a vijesti vezane za njihovo poslovanje na naslovnicama. Razlog tome je jednostavan – avionom putuje puno polovnih korisnika koji su kupci informatičkih tehnologija. Tu nema nikave čarolije – naime, IT tvrtke su među najvećim i najsnažnijim svjetskim korporacijama. Godišnji prihod IBM-a je veći od hrvatskog bruto državnog proizvoda, a tržišna kapitalizacija Applea ili Microsofta je oko 250 milijardi dolara. Za te novce mogli biste kupiti cijelu Hrvatsku i još biste vjerojatno i Sloveniju dobili u paketu. Hrvatski vanjski dug prema tim iznosima izgleda kao napojnica. Ono što je još bitnije je da su osnivači i glavni mozgovi takvih tvrtki globalne face, tko ne zna Stevea Jobsa, Billa Gatesa ili Marka Zuckerberga? Njihova slava doseže čak i do Hrvatske, oni su i u Hrvatskoj zvijezde, ne zato što su pametni i sposobni, nego zato što su mračno bogati. Ja moram priznati da sam ostao začuđen što moj stari koji je ove godine napunio osamdesetu nama pojma tko je Bill Gates, mislio sam da svatko na ovom svijetu zna tko je on. Dakle, ima barem jedna osoba koja o Billu Gatesu nema pojma – moj stari! Sve što ti momci naprave, generira goleme količine novaca. Svi iščekuju predstavljanje iPhonea 5, to će biti veličanstven medijski događaj. Probajte zamisliti koliku bi medijsku pažnju privuklo da Mittal predstavlja novu i poboljšanju leguru čelika ili da vodeći svjetski proizvođač kukuruza predstavlja novi, rodniji hibrid, tko bi to gledao? Jednostavno to nije ni približno fora kao gadgeti za kojima smo svi ludi... Ponekad se sjetim tvrtke koja se zove Tencent Holdings. Ako netko slučajno ne zna, a siguran sam da gotovo nitko nije čuo za tu tvrtku, riječ je o vodećem kineskom pružatelju Internet usluga koji ima 1,05 milijardi USD godišnjih prihoda i na Forbesovoj listi je na 1073. mjestu po prihodima od svih tvrtki u svijetu. Ono što je Tencent Holdingsu i hrvatskoj IT industriji zajedničku su dvije stvari – kineski provider i cjelokupna hrvatska IT branša ostvaruju jednaki ukupni godišnji prihod, a van njihove domovine nikad nitko za njih nije ni čuo. I tu leži razlog zašto gotovo nikada u Hrvatskoj nećete vidjeti na cesti ili u Večernjaku oglas nekog dobavljača softvera ili IT usluga – nit' bi to ikoga u Hrvatskoj zanimalo, nit' bi bilo ikakve koristi ili prihoda od toga. Bacanje para u vjetar. Na žalost, marketinške agencije IT tvrtki nisu dovoljno inventivne da smisle reklame s cicama i guzicama koje bi hrvatskog tajkuna potaknule da investira u SAP ili neko drugo poslovno rješenje. Hrvatski uredi IBM-a, SAP-a, Microsofta i Oraclea godišnje uprihoduju između pet i dvadeset milijuna USD – u godišnjim prihodima tih tvrtki to su iznosi koji u najboljem slučaju dostižu jedan promil ukupnih prihoda, dakle negdje o području u kojem se brojevi zaokružuju u izvještajima za upravu. Nije ni čudo da gotovo nitko ne zna da postojimo. Možemo razglabati o tome koliko je u Americi, Njemačkoj ili Izraelu u 100 najvećih tvrtki iz područja IT-a i visoke tehnologije, a koliko u Hrvatskoj, ali sve će nas voditi već donesenom zaključku – IT industrija u Hrvatskoj je sama po sebi za državu nebitna i neka je vrsta nužnog zla, a napretka iz tog statusa bez radikalnih promjena nema na vidiku. Vratimo se na reklame... Index.hr je napravio istraživanje za najiritantniju osobu godine. Uvjerljivo je na prvom mjestu bila naša Premijerka, a isto tako uvjerljivo na drugom ovca Gregor iz Tele2 reklame. Taj podatak se može iščitavati na nekoliko načina. Prvo tumačenje je da Tele2 misli da smo svi mi užasno glupi da bi nam reklame s ovcom bile zabavne. Drugo tumačenje je da smo ipak dovoljno pametni da nam to bude iritantno. Istina je vjerojatno negdje u sredini. Na žalost, ovca Gregor je najmanji problem, puno veći problem su reklame za Pan pivo i neke hrvatske banke koje se mjesecima vrte na našim televizijama. Ukratko, sadržaj reklama za pivo može se svesti na to da lukavi zaposlenik na neki način zezne svog poslodavca, odglumi glavobolju ili nestane s posla, kako bi mogao uživati u svom omiljenom pivu. Bankarske reklame imaju priče koje su totalno glupave – skrivena ljubavnica izlazi iz ormara kada žena koja iznenada dolazi kući mužu spomene povoljni kredit i slične bedastoće. Osim što ovakve bljuzgarije nisu nimalo smiješne i zabavne, poruka koju šalju nama, vjernim gledateljima, je beznadežno pogrešna. U tim reklamama je bijednik koji zbriše s posla ustvari pozitivac i pobjednik, a njegov šef i poslodavac su luzeri. Ha, ha, in your face! Prosječni Hrvat se s pivom na škembi potiho smijulji i misli kako ga nitko ne može platiti onoliko malo koliko malo on može raditi. Zašto nam pivari i bankari ne pošalju drugu poruku, primjerice: radite vrijedno i predano cijeli dan, pa se navečer osvježite pivom? Umjesto vrlina, veličaju se mane. Istovremeno, država nam je u problemima (da ne upotrijebim neku drugu ružniju riječ) do grla, brod tone, orkestar svira, praši se sve u šesnaest. Od sto negativnih brojeva i trendova nađe se jedan pozitivan pa se po njemu gusla. Većina ljudi koje znam smatra da tko god dobije izbore da je svejedno, da su ionako svi političari isti. Svaki narod ima vlast i reklame kakve zaslužuje.

utorak, 06.09.2011.

O zaposlenosti i nezaposlenosti Piše: Dražen Oreščanin Svaki mjesec cijela nacija strepi iščekujući sudbonosne podatke sa Zavoda za zapošljavanje - da li je nezaposlenost pala i porasla, da li ima više od 300.000 prijavljenih nezaposlenih na Zavodu? Svaki mjesec premijerka daje neko objašnjenje. Ako je nezaposlenih više, to je zbog kraja sezone, promjene načina izračuna ili zbog politike SDP-ove Vlade prije desetak godina. Ako nezaposlenost pada (a skoro uvijek se može naći usporedba s nekim periodom u kojem je neki pozitivan pomak, bilo da je riječ o prethodnom mjesecu ili godini), razlog su briljantna gospodarska strategija i potezi vladajuće garniture. Glas razuma Predsjednika Republike da se iz aviona vidi da smo u jako dubokoj krizi i da se brojevima ne treba razbacivati kao s kukuruzima, gotovo nitko ne sluša i ne čuje. Na žalost, to je sve nebitno. A što je ustvari bitno? Naime, broj nezaposlenih koji se vode na Zavodu je broj ljudi koji aktivno traže posao. Ako ste nezaposleni i jedan mjesec se ne pojavite na zavodu ili slučajno odbijete posao ponuđen preko Zavoda, biti ćete izbrisani iz evidencije nezaposlenih, makar bili nezaposleni još slijedećih sto godina. Ideja ove statistike je da minimizira broj nezaposlenih kako bi stvari izgledale ružičastije za dnevno-političke potrebe. Ono što je pravi pokazatelj zaposlenosti je stopa zaposlenosti radno aktivnog stanovništva (eng. employment-to-population ratio). Ukratko, to je omjer broja zaposlenih i broja svih radno sposobnih od 15 godina starosti na više, odnosno od 15 do 64 godine po različitim metodologijama izračuna. Prvo možemo pogledati službenu statistiku Državnog Zavoda za Statistiku RH za 2010. godinu, koja je javno objavljena na stranicama DZS-a i dostupna na slijedećem linku: Statistika zaposlenosti RH 2010. Ako se spustite na donji dio stranice vidjeti ćete da je od 2007. do 2010. broj radno sposobnih porastao za 100.000, broj zaposlenih pao za 100.000 a broj neaktivnih se povećao za zbroj ta dva broja, dakle za 200.000. Tih 200.000 su ljudi koji su dijelom evidentirani na Zavodu, dijelom su u (prijevremenoj) mirovini, moguće da se dio povećanja odnosi na one koji se još školuju, a dijelom nisu više ni u kakvoj evidenciji. Ono što im je svima zajedničko je da ne privređuju, te oni preostali moraju privređivati za njih. Kada se gleda indeks, situacija je još gora - u četiri godine indeks je pao sa 44,1 na 41,1, dakle cijela tri postotna boda. Ako se uzme u obzir da je u zadnje četiri godine u javnom sektoru koji ne generira nove prihode za proračun broj zaposlenih ostao isti, te da je smanjenje isključivo u privatnom sektoru, kalkulacija je jasna - manje zaposlenih daje manje ukupne plaće, što daje manje poreza na dohodak, manju potrošnju i manje PDV-a, te u konačnici veći deficit i kontinuirano zaduživanje. To je ostavština sadašnje hrvatske politike i vlasti našoj djeci i našoj budućnosti, dok mi u sadašnjosti dobijamo velike porcije pijeska u oči... Kakva je situacija u Europi, da li tu postoji neka statistika i usporedba? Naravno da postoji: Statistika zaposlenosti Europa 2010. Možete pretpostaviti da smo na začelju, zar ne? Ovaj izračun se bazira na segmentu stanovništva od 15 do 64 godine, pa su brojevi malo veći, ali razlike su drastične. Za prosjekom EU i za npr. Slovenijom zaostajemo 12 postotnih bodova, a koliko-toliko su nam blizu jedino Malta i Mađarska. I kada se gledaju relativni brojevi i promjene stopa u zadnje 4 godine, pad u Hrvatskoj je bitno veći nego u EU. Navedene statistike su realne i pokazuju stvarno stanje - što je stopa zaposlenih u aktivnom stanovništvu manja, to porezi i doprinosi moraju biti veći, kako bi se namirile potrebe onih koji nisu zaposleni i ne privređuju. Što Republika Hrvatska radi kako bi potaknula zapošljavanje? I tu je odgovor vrlo kratak i jednostavan - NIŠTA! Na žalost, nikakvog konkretnog programa poticaja zapošljavanja nema. Za razliku od Hrvatske, takav program primjerice u Srbiji postoji: Program „Prva šansa 2011“. Država svakom poslodavcu koji zaposli VSS pripravnika tijekom prve godine refundira oko 300 Eura mjesečno za plaću i doprinose... Vjerujem da je svakom pametnom i razumnom ovo sasvim dosta da shvati svu dubinu i složenost problema u kojem se Hrvatska dugoročno nalazi.