28.06.2012., četvrtak
Rep
Piše: Dražen Oreščanin
Preneseno iz magazina Mreža, 05/2012
Nakon nekoliko godina sam uspio na Windaysima spojiti četiri dana, praktično cijeli tehnološki dio konferencije. Osim standardnih stvari vezanih direktno uz posao, Windaysi su prilika za druženje i komunikaciju s kolegama iz IT industrije. Ove godine su teme diskusija najčeše bile vezane za inicijative koje bi trebale doprinijeti strateškom pozicioniranju naše branše u budućnosti u Hrvatskoj. Neke od ideja koje slijede su izvorno moje, a neke od cijenjenih kolega, a više su zrnca za razgovor uz kavu i poticaj na dalje razmišljanje nego konkretni akcijski planovi.
Nedavno sam pročitao jedan tekst naslova „Hrvatskoj trebaju IT stručnjaci“. Zaboga, zašto Hrvatskoj trebaju IT stručnjaci? Da li je i vama dosta slušanja o tome da Hrvatska treba ovo ili ono, da je sve u javnosti oko nas posvećeno tome što Hrvatska treba? Da li se će ikada itko zapitati što treba nama, žiteljima Hrvatske koji nismo korisnici socijalnih davanja, poticaja ili subvencija, što treba normalnim, prosječnim poduzetnicima, radnicima, seljacima, djeci? Taj glas običnog čovjeka, homo sapiensa vulgaris, rijetko se čuje. Jedan razlog je svakako taj što taj glas javnosti nije zanimljiv, a drugi je što naše potrebe i interesi očigledno nikoga ne zanimaju. Mi smo tu da šutimo, plaćamo račune i poreze. Hrvatska, kao i svaka druga država, nije sama sebi cilj i svrha, nego mora biti na usluzi građanima i gospodarstvu, te mudro i u našem interesu raspolagati s novcem koji izdvajamo za zajedničke potrebe kroz poreze i ostala davanja. Ono što se kod nas zove Vlada u zapadnom svijetu se najčešće naziva Administracija, te joj je svrha da nama služi a ne da nad nama vlada, ili, još gore, da nas potkrada. Kada to jednog dana shvatimo i na taj se način počnemo ponašati, vrlo brzo će nam krenuti svima na bolje. Dakle, fućka nam se da li trebamo Hrvatskoj! Domovino naša, ne pitaj što mi možemo učiniti za tebe, nego što ti možeš učiniti za nas! IT stručnjaci trebaju tvrtkama, a IT stručnjak može i treba postati ili je već postao onaj tko se time želi baviti u životu, tko je za to sposoban, koga to veseli i tko si od toga može osigurati pristojnu profesionalnu egzistenciju.
Svojevremeno sam Povjerenstvu za informatizaciju Vlade RH pisao o ideji da se kompletna IT nabava centralizira, da se eliminiraju lokalni šerifi, te da se s hrvatskim tvrkama koje imaju potencijal odraditi usluge razvoja i implementacije informacijskih sustava naprave okvirni ugovori iz kojih se po potrebi mogu naručiti usluge. Rezultat će biti manji troškovi, transparentniji sustavi i nešto prihoda za domaće informatičke tvrtke. Međutim, u mom razmišljanju postoje dvije krive pretpostavke. Prva kriva pretpostvka je da Vlada RH želi eliminirati lokalne šerife. Nažalost, situacija je takva da se treba eliminirati nepoćudne lokalne šerife i postaviti vlastite, vjerne stranačke vojnike koji trebaju dobiti određenu funkciju za zasluge u stranci. Svaki taj šerif onda ima svoj mali feud u kojem se može ponašati kao gazda – koji je smisao bivanja lokalnim šerifom ako ne ubirete danak od svog feuda? Druga pretpostavka je da zaista postoji težnja za transparentnosti. Naime, ako bi sustavi bili transparentni i integrirani, onda bi se puno lakše vidjelo kuda, kada i kako naši novci istječu u nepoznatim smjerovima. Moram biti praktičniji prije nego što drugi put predložim nešto podjednako besmisleno.
Kad se podvuče crta, primarni cilj svake vlade je da na slijedećim izborima dobije novi mandat, te će svi njeni potezi biti time preodređeni. Naravno, pretpostavljam da neće koristiti mandat za bezočnu krađu, kao što smo se nebrojeno puta u prošlosti uvjerili – ekipica je znala što im je primarni zadatak. Ako se u tim aktivnostima nađe nešto što će rezultirati i boljitkom za sve nas, to se može smatrati popratnim efektom, a ako nam bude gore, možemo se smatrati kolateralnim žrtvama. Naravno, u trenutcima najveće bijede i poniženja, biti će nam objašnjeno da je to zbog interesa Hrvatske.
Još malo o pitanju pozicije IT industrije u Hrvatskoj općenito, potporama izvozu i ostalim nama bitnim pitanjima. Kao bitan problem se nametnulo to što naša industrija nema iza sebe rep drugih industrija koje se na nju naslanjaju. Recimo da neka naša uspješna IT tvrtka dobije veliki posao implementacije sustava negdje. To će rezultirati boljitkom isključivo za tu tvrtku i njene zaposlenike, na nju se neće vezati dobavljači softvera i hardvera koji se u Hrvatskoj ne proizvodi. Na IBM, Apple, Microsoft i Oracle se vezuje cijeli lanac proizvođača opreme, sve do rudnika silicija i ne znam čega sve ne, koji generira višestruku količinu prihoda i posla od onoga koji uprihodi sama IT tvrtka. Ako pak u Hrvatskoj neko brodogradilište dobije ugovor za novi brod, onda se na to brodogradilište vežu kooperanti, koristi se željezo iz čeličana, razni drugi repromaterijali, brodogradnja ima rep koji naša IT industrija nema. Analogno je ako neka IT tvrtka propadne – za razliku od brodogradnje koja u ponor sa sobom vuče i druge, mi propadamo sami. To je svakako jedan od razloga naše neprepoznatljivosti i malobrojnosti.
Na kraju jedna poučna kalkulacija, koju vrlo često zaboravljamo, iako je jednostavna i o njoj su pisali Keynes i Friedman, između ostalih. Izvoz je jedini način da svi skupa kao društvo imamo više. Ako neka domaća tvrtka proda nešto nekom korisniku u Hrvatskoj, ono što će biti konačan financijski rezultat da će se novac od kupca prebaciti na račun prodavatelja. Ukupna količina novca i vrijednosti u Hrvatskoj će ostati ista. Ako se međutim nešto izveze i fakturira stranom kupcu, doći će do priljeva novca u Hrvatsku i u konačnici ćemo svi zajedno imati nešto više. Idealno je izvoziti usluge, poput znanja ili turističkih usluga, zato što ne zahtijevaju trošak materijala, nego pretežno ljudski rad. Njemačka godinama više izvozi nego što uvozi i svake godine je sve bogatija. SAD zbog trgovinskog deficita gubi svoj položaj vodeće svjetske gospodarske sile. Hrvatska godinama više uvozi nego što izvozi i svake godine smo sve siromašniji i sve se više zadužujemo. Stvarno ne moraš biti genije za uočiti korelaciju.
|
- 22:08 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
04.06.2012., ponedjeljak
Preživljavanje
Piše: Dražen Oreščanin
Preneseno iz magazina Mreža, 04/2012
Kriza je u Hrvatskom gospodarstvu duga i duboka, već godinama je osjeća i IT industrija. Pitanje koje si mnogi već godinama postavljaju je kako preživjeti krizu.
Pokušajte zamisliti neke od ovih životnih situacija, procijenite da li su realne ili nisu. Pretpostavite da u trgovini na blagajni imate robe u košarici za 100 kuna i da blagajnici pokušate objasniti da biste za iste novce htjeli još pet drugih artikala koji koštaju još 100 kuna, da li ćete uspjeti u svojoj namjeri?
Kupujete BMW koji u salonu košta 500.000 kuna, pa prodavaču objašnjavate da je to točno autko kakav trebate, ali vaš je budžet za auto 200.000 kuna. Vrlo rado ćete ga uzeti ako se uklopi u budžet, neka pokuša smanjiti cijenu tako da neke opcije koje vama ne trebaju, poput tepiha, izbaci. Naravno, ono što se može izbaciti je zanemarive vrijednosti, ali tražite popust od 60%. Imate li ikakve šanse da takav popust dobijete?
Međutim, ovakve situacije koje nipošto nisu uobičajene u stvarnom životu, svakodnevnica su u životu IT tvrtki, dobavljača informacijskih sustava, pogotovo u doba krize koje traje već četiri godine. Klijenti i korisnici usluga IT tvrtki su skloni iskorištavanju ovakve situacije na tržištu, te pokušavaju dobiti što nižu cijenu za opremu ili uslugu koju nabavljaju. Ova strategija dovodi do rušenja cijena, a s rušenjem cijena, pada i kvaliteta, a vrlo je moguće da se sustav ili projekt niti ne isporuči u skladu s očekivanjima. Kao konačan rezultat nestaje i povjerenje u tvrtku koja isporučuje rješenje te u industriju općenito. Korisnik je nezadovoljan, a najčešće ne uviđa i svoju odgovornost u cijelom procesu, koji je potaknuo zahtjevom za snižavanjem cijena, a vrlo često i dodatno stimulirao dugim rokovima plaćanja i zakašnjelim uplatama.
U zadnjih godinu ili dvije gotovo uvijek kada sretnem nekoga od kolega iz IT sektora kojeg nisam vidio neko vrijeme, prva je tema o kojoj se povede razgovor tradicionalna „Kako vam ide?“. Najčešći komentar je da ide slabo ili jedva nekako, da je pala prodaja i opreme i softvera, da je konkurencija nelojalna, da je veliki pritisak na cijene usluga, da se dugogodišnji ugovori otkazuju... Kriza je, treba preživjeti, ali kako?
Pokušati preživjeti se može na više načina. Jedan način je kukanje kako je teško, galama, otpuštanje viška ljudi i traženje tko je kriv - država, korupcija, konkurencija. Taj način ne donosi neke konkretne rezultate, a energija se troši bespotrebno i na nešto što ne donosi rezultate. Slijedeći korak u ovakvoj strategiji, možemo je nazvati utopljenička, je borba pod svaku cijenu za svaki potencijalni posao jer svaki posao znači život, bez obzira da li je u vašem području ili nije, bez obzira da li je rentabilan ili nije. Ulazak u maloprije opisan vrtlog rušenja cijene i kvalitete nikome nije donio ništa dobro i ne vodi preživljavanju, nego bolnim rezovima, dugotrajnom propadanju, ili u boljem slučaju prodaji tvrtke koja se našla na rubu propasti nekome „za male pare“.
Drugi način preživljavanja su novi poslovi i niše, ovu strategiju možemo nazvati inovativna. U Hrvatskoj nekih novih poslova i niša baš nešto i nema, izuzev možda u području cloud rješenja i mobilnih aplikacija. Dobar primjer je slovenski Outfit7 i njihov Talking Tom i klonovi - 300 milijuna downloada i preko 100 milijuna dolara prihoda. Po mom mišljenju, najbolji hrvatski primjer je Infobip iz Pule, tvrtka koja sjano posluje, a za koju gotovo nitko u Hrvatskoj nije ni čuo. Na njihovim se web-stranicama teško može i vidjeti da su izvorno hrvatska tvrtka... U Hrvatskoj postoji dosta malih i ambicioznih tvrtki sa zanimljivim proizvodima, organiziranih u Hrvatsku udrugu izvoznika softvera. Neke od njih će biti zasigurno vrlo uspješne, a neke već i sada privlače puno medijske pozornosti sa svojim proizvodima, nastupima i nagradama na međunarodnim skupovima posvećenim inovativnim rješenjima. Bitno je razumjeti da je ovo područje igralište mladih tvrtki i momaka i djevojaka koji još možda nisu ni diplomirali – to su aplikacije i svijet nove generacije. Nekom tko je svoj poslovni model bazirao na nečemu što je bilo „in“ prije deset ili dvadeset godina te su stvari možda zanimljive, ali u njima nema oštricu i kreativnost koju je nekad imao i još uvijek ima u području kojim se bavi. Rijetki su ljudi čija se poslovna genijalnost proteže kroz generacije - oni sigurno nisu tu s nama i ne brinu kako preživjeti krizu.
Treći način je znanje i rješenja koje tvrtka ima ponuditi na drugim tržištima i drugim kanalima. Ako znanje imamo, a posla u Hrvatskoj nemamo, treba posao potražiti negdje drugdje. Ovu strategiju možemo nazvati kreativnom. Treba imati vjere da je to moguće, treba imati znanje i spremnost na rad daleko od kuće. Za malo više od godinu dana ćemo biti članovi EU i više nam neće trebati radne vize, dobivanje posla u članicama Unije će nam biti puno lakše. Znanje imamo, jezike znamo, cjenovno smo konkurentni. Ovaj koncept je bio nedavno obrađen u Nearshoring temi u Mreži i u Hrvatskoj ima tvrtki koje su u tome vrlo uspješne.
Sva tri primjera pristupa preživljavanju i prebrođivanju krize sam imao prilke vidjeti u zadnjih nekoliko godina. Može se reći da je načelni pristup kako Republike Hrvatske, tako gospodarstva kao cjeline, najbliži prvom, utopljeničkom pristupu – nema jasne strategije, proračun je u deficitu, krpaju se rupe, režu troškovi, prodaje se što se može od imovine. Tvrtke koje su se tako ponašale su ili propale ili su u velikim problemima i stečajevima – uz brodogradilišta i željezare koje već dugo grcaju na rubu bankrota najnoviji primjeri su Dalmacijavino, Jadrankamen i mnogi drugi. I neke IT tvrtke je zadesila slična sudbina...
Inovativni i kreativni pristup se od ovog prvog, nevoljkog i utopljeničkog pristupa, razlikuje isključivo po prisutnosti komponente strategije, ideje i promišljanja onoga što se nalazi oko nas i u budućnosti. Svaka tvrtka koja je prije pet godina postavila pametnu i kvalitetnu poslovnu strategiju, otpornu na lokalne utjecaje i što je moguće više neovisnu o hrvatskom tržištu, ni danas, u doba najveće krize, nema velikih poslovnih problema. Na žalost, tužna je činjenica da je takvih tvrtki nedovoljno da budu zamašnjak oporavka i razvoja. Druga tužna činjenica je da za svoje aktivnosti najčešće nemaju ni podrške ni poticaja, nego se sredstva od poticaja daju onima koji viziju nisu imali i koji su svoju imovinu upropastili...
|
- 10:32 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
