Poslovna inteligencija

< listopad, 2012 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (2)
Travanj 2013 (2)
Ožujak 2013 (2)
Veljača 2013 (2)
Siječanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (3)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (1)
Srpanj 2012 (1)
Lipanj 2012 (2)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Veljača 2012 (2)
Prosinac 2011 (2)
Studeni 2011 (2)
Rujan 2011 (2)
Svibanj 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Svibanj 2010 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Poslovna inteligencija d.o.o.
Blog Poslovne inteligencije - teme vezane za analitičke sustave, poslovnu inteligenciju, skladišta podataka, planiranje, konsolidaciju, upravljanje matičnim podacima i sve ostalo...

Linkovi
PI @ Fejs
Facebook profil Poslovne inteligencije

Blog.hr
Blog servis

Mreža
Poslovni IT mjesečnik

Brojač:


25.10.2012., četvrtak

Farmeron

Piše: Dražen Oreščanin

Preneseno iz magazina Mreža, 09/2012

Zadnjih dana kolovoza su svi blogovi i Facebook doslovno preplavljeni diskusijama o tome kako Farmeron pokušava zaposliti front-end web developera u Osijeku za netto plaću od 10.000 kuna plus razne beneficije, pa ne može naći odgovarajućeg kandidata. Rasprava je otišla u raznim smjerovima – da li uopće u Hrvatskoj postoje kvalitetni web developeri, koliko se može zaraditi legalno ili na crno, da li je Osijek grad u kojem ima smisla živjeti itd.

Pokušao sam se držati izvan te diskusije, ali jezičinu poput moje je teško zauzdati. Meni osobno je Farmeron zanimljiv i smatram i njih i cijelu lokalnu startup scenu vrlo pozitivnom. Tema ovog teksta nije Farmeron, nego uobičajena glupost, šlampavost i kratkovidnost hrvatskih medija i većine koji sudjeluju u distribuciji informacija i kreiranju javnog mnijenja.

Za početak nekoliko činjenica o Farmeronu. Prema javnom registru godišnjih financijskih izvješća, Farmeron je u 2011. godini uz 54.000 kuna prihoda i 435.000 rashoda ostvario oko 380.000 kuna gubitka. U bilanci nema projekata u tijeku, dakle to su svi troškovi nastali u 2011. godini. Uvjeti koje Farmeron nudi web developeru koji uključuju brutto plaću iznose minimalno 250.000 kuna godišnje. Farmeron je dobio 8 milijuna kuna odnosno 1,4 milijun USD „tešku“ investiciju iz Silikonske doline, te brojne startup nagrade za svoj proizvod, tzv. facebook za krave. Matija Kopić je dobio orden od predsjednika RH za inovativnost. Farmeronov Facebook profil navodi samo adresu u Kaliforniji, ne spominje se adresa u Hrvatskoj. Prema tekstu na Dnevnik.hr ured u Osijeku trenutačno ima 10 zaposlenih, plus dvoje u Kaliforniji. Trenutačno aplikaciju koristi oko 650 korisnika. Prema cjeniku objavljenom na stranici Farmerona, uzevši u obzir da prosječna farma ima 25 krava (što je prosjek farme u Njemačkoj), mjesečni prihod može biti oko 5.000 USD, odnosno oko 350 tisuća kuna godišnje. Realno, potrebno je ugovoriti podršku za barem pola milijuna krava, da bi tvrtka mogla financirati pogon od dvadesetak stručnjaka za razvoj, održavanje i prodaju na dva kontinenta.

U EU ima oko 23 milijuna, a u SAD oko 9 milijuna krava muzara. Dakle, tržište postoji! Ali, da li su sve ove krave potencijalni korisnici? Velika je vjerojatnost da se iz ovog broja trebaju izbaciti velike farme koje imaju neko vlastito rješenje integrirano u postojeće procese, te mali proizvođači koji imaju nekoliko krava i kojima ovakvo rješenje ne treba. Treba imati u vidu i da vlasnici malih farmi vjerojatno nisu tehnološki freakovi koji traže facebook za krave koji će ih spasiti jer ih ne mogu kvalitetno pratiti. Realno, može se očekivati da su 5-6 milijuna krava potencijalni korisnici i da bi Farmeron morao osvojiti 10% tržišta, što je vrlo ambiciozno – zahtijevati će lokalizaciju na mnogo jezika i 24x7 podršku za nekoliko tisuća korisnika.

Investicija koju je Farmeron „dobio“ je vrlo mala i vrlo špekulativna, a bazira se ne toliko na briljantnosti ideje, koliko na tržišnom potencijalu koji veću investiciju ne opravdava. Drugi par rukava je razlog zašto je riječ dobili pod navodnicima – naime investicija se ne dobiva, nego se za nju mora dati ili vlasnički udio, ili se ta investicija mora vratiti investitoru nakon određenog vremena. Nema nikakve sumnje da su Farmeronovci prije nego što im je ulaganje odobreno, morali napraviti analizu tržišta i poslovni plan, što podrazumijeva plan prihoda i plan ulaganja. Plan su prezentirali investitorima, koji su im odobrili navedeni iznos. Nemojte ni pomisliti da su pare iskrcali Farmeronu na račun jednokratno – vjerojatno se uplate rade kvartalno prema ugovorenoj dinamici i realiziranim troškovima koji se potvrđuju dokumentacijom i računima. Također, investitori u cijelom tom procesu ugovorno osiguravaju vlastitu kontrolu nad trošenjem sredstava i realizacijom plana. U suprotnom, ne bismo ih zvali investitorima, nego budalama.

Što se veličine investicije tiče, zaista interesantni startupi u zemljama EU ili SAD su u stanju dvije godine postojanja prikupiti 20-30 milijuna Eura, ali to podrazumijeva tržišni potencijal i prihode iz kojih te iznose mogu vratiti, odnosno prodati se nekom velikom dobavljaču za velike pare za nekoliko godina. Moglo bi se još puno razglabati o tome što su pravi poslovni modeli koji mogu kreirati puno prihoda i potaknuti zaposlenost. Ponovo bih sa štovanjem spomenuo slovenski Outfit7 i njihove banalne mobilne papagajske Talking Tom aplikacije, koje u trenutku pisanja ovog teksta imaju već gotovo nezamislivih 410 milijuna downloada (nap.a. - u trenutku objave bloga dva mjeseca kasnije broj downloada je preko 500 milijuna) i koji su svoje vlasnike doveli među desetak najbogatijih ljudi u Sloveniji. Buraz, to je je pos'o!

Treba se pokloniti do poda hrvatskoj glupavosti i neviđenoj PR mašineriji koja je iz zanimljivog, ali realno malog i marginalnog startupa stvorila mesijanskog spasitelja dezorjentirane i posrnule hrvatske IT industrije i gospodarstva općenito. Farmeron je postao firma-celebrity, čiji svaki korak prate znatiželjni poslovni mediji. Vjerojatno nije daleko trenutak kada će i Gloria i slični magazini početi objavljivati tekstove o obiteljskoj idili na Matijinoj farmi, u kariranoj košulji podvrnutih rukava i s dvije nasmiješene kravice. Humanoidni hrvatski celebovi od takvih pojavljivanja u glupavom tisku imaju koristi, jer veća popularnost donosi više gaža i više para, ali Farmeron od ovakvog eksponiranja nema neke koristi, jer teško da će neki farmer u Belgiji posegnuti za njihovim softverom nakon serije glamuroznih tekstova o Matiji. Eventualnu korist od prežvakavanja Farmerona mogu imati razni mladci koji će se nakon takvih tekstova odvažiti u vlastitu startup avanturu.

Najviše me zadivljuje lakoumnost Predsjednika Republike koji se razbacuje ordenjem kao kamenjem. Moje duboko uvjerenje je da u prvom redu za ordenje trebaju biti poduzetnici koji dugi niz godina zapošljavaju ljude, izvoze, plaćaju poreze Hrvatskoj. Takvih u hrvatskom IT-u nema puno, ali ih ipak ima. Matija svoj orden može i treba zaslužiti u slijedećih desetak godina, nakon što Farmeron postane profitabilan, poplaća prodaju u Americi, marže resellerima i eventualni budući support centar u Indiji... Do trenutka dok Farmeron postane profitabilan kombinat, proći će nekoliko godina, baš me zanima koliko će ovaj hype potrajati i da li će se u ovo doba slijedeće godine itko sjećati i Matije i Farmerona.

Iz svega navedenog može se zaključiti da u ovom trenutku Matija ima jako puno posla da od Farmerona, zajedno sa svojim timom, od zanimljivog startupa stvori profitabilnu i stabilnu tvrtku. Na tom putu stoje i mnoge druge zamke – nelojalna i jeftinija konkurencija, krađa ideja koje možda nisu patentirali, interesi raznih lobija i tko za što sve drugo. Moraju se čuvati ponajviše toga da im slava ne udari u glavu. Trebaju sjesti, šutiti i raditi po dvadeset sati dnevno slijedećih nekoliko godina. Ono što im najmanje treba je uvlačenje u bloganje i rasprave poput ove o web developerima.

I za kraj, samo komentar što se tiče zapošljavanja. U Poslovnoj inteligenciji smo u zadnjih godinu i nešto dana zaposlili dvadesetak novih konzultanata i developera. Dijelom smo zaposlili pripravnike, a dijelom smo zaposlili iskusne ljude u našem području, koji su u tvrtkama u kojima su radili postali prekobrojni, ne zbog svoje nesposobnosti, nego zbog opće katastrofalne situacije u državi i nedostatka posla. Nekoliko se kolega doselilo u Zagreb zbog tog posla, a imali smo i kolega u firmi koji su se odselili u Koprivnicu ili Varaždin i danas žive i rade tamo. Pitanje je samo koliko je koji poslodavac ili potencijalni zaposlenik izbirljiv i koja su očekivanja, ali to je isključivo pitanje njihovog međusobnog odnosa, a ne nešto o čemu bismo mi svi mjesecima trebali razglabati.

- 13:14 - Komentari (0) - Isprintaj - #

02.10.2012., utorak

Dileme oko startupa

Piše: Dražen Oreščanin

Ovaj post je jedan produljeni komentar i razmišljanje na temu detaljno prodiskutiranu na Facebooku, detalje možete vidjeti ovdje

Ukratko, tema je bila hrvatska mrka realnost, IT industrija i zapošljavanje općenito, te utjecaj startup scene, McClurea i ostalih geekova na stvaranje eventualno svjetlije budućnosti. Kao uvod, svakako pročitajte diskusiju, a ovdje bih želio dati komentar na neka pitanja koja su se otvorila u diskusiji...

Dilema prva – kako se postaviti u javnosti u situaciji u kojoj se nalazimo?

Jedan pristup je uloviti geeka koji naiđe i sponzorira startup s par zelembaća, pozdraviti skup kao ministar Maras s „Prijatelji geekovi, dobro nam došli...“ kao da su došli Marsovci, odvesti geeka kod Predsjednika države i od toga napraviti show program za bakice i trubiti kako smo mi buduća high-tech velesila. Takav pristup je još davno patentirao knez Potemkin. Kratkoročno to može imati efekta i možda se poneko odvaži pokrenuti još poneki startup, ali realno gledajući, to je bacanje prašine u oči.

Drugi pristup je iskreno i realno ukazati da nas nekoliko startupa neće spasiti, te da su priče o high-tech velesili puko trkeljanje. Treba znati će se mnogi od startupa vrlo uskoro u naći nebranom grožđu, izloženi truloj i tromoj hrvatskoj birokraciji, nedostatku kvalitetnih developera, nedorečenih poslovnih planova i uglavnom praznih džepova. Tu nije riječ o necijenjenju nečijeg rada i kreativnosti, tu je jednostavno riječ o stavljanju cijele priče u realne proporcije. Mladi poduzetnici moraju znati što ih čeka iza ugla.

Dilema druga – da li Hrvatska može biti zemlja tisuću startupa ako dobiju dovoljno medijske pažnje?

Naravno, prva ideja i komentar je da može, pogledajte samo te konferencije, inkubatore, te silne investicije koje su dobili Farmeron, WhoAPI i drugi! Na žalost, ne možemo biti zemlja tisuću startupa, ali možemo biti zemlja dvadeset ili trideset startupa. Ono što nam je limitirajući faktor je količina raspoloživih educiranih stručnjaka u tom području, te količina ideja koje se mogu u našem okruženju stvoriti i realizirati. Hrvatski visokoškolski sustav godišnje je u stanju odškolovati između 500 i 600 informatičara. Ako se od toga broja odbije četvrtina koja odmah odlazi u inozemstvo, jedan dio koji se bavi hardverom, mrežama i administracijom, te jedan dio koji će se bez razmišljanja nakon diplome zaposliti u IT-u neke velike banke, ostaje nam možda dvjestotinjak ljudi godišnje. Pitanje je koliko je od njih zaista sposobno, jer oni koji su sposobni naći posao vani, već su otišli, zar ne? Dakle, moramo biti svjesni da su naši potencijali u odnosu na veće države jako, jako mali. Štoviše, te veće države osim stručnjaka koje su sami školovali, imaju još i dio stručnjaka koji su iz Hrvatske pobjegli glavom bez obzira. Zbog toga je važnost ovih postojećih startupa za budućnost tim veća, a obaveza svih nas „starijih“ koji smo to prošli kada se nije zvalo startup, da sve zadržimo u realnoj perspektivi i očekivanjima. Od tapšanja po leđima, ordenja i 50.000 dolara nijedna od tih ideja neće uspjeti i postati tehnološki održiva. Održivost se temelji na dobroj ideji, potencijalnom tržištu, kvalitetnoj prodaji i realizaciji.

Dilema treća – što znači biti uspješan startup?

Najveće sofverske i implementatorske IT tvrtke u Hrvatskoj su Combis i IN2, koje imaju možda tristotinjak zaposlenih. Sveukupno u Hrvatskoj ima možda pedesetak IT tvrtki koje se bave razvojem i implementacijom sustava koje imaju više od tridesetak zaposlenih i više od 10 milijuna kuna prihoda godišnje. S druge strane postoje Instagram, Rovio, Outfit7 i slični, koji su napravili milijunske biznise. Kao što sam već puno puta rekao, Outfit7 je slovenska firma, dakle moguće je tako nešto napraviti i u susjedstvu.

Što bi u našem slučaju bila neka mjera uspješnosti, gdje je granica kada se može reći da je neki startup uspio? Granica svakako mora biti održivost iz prethodne dileme, odnosno ako održivost nije moguća, onda prodaja nekome kome se ideja ili tehnologija ili razvojni tim uklapaju u koncepciju. Kada se ta uspješnost dostigne, onda startup prestaje biti startup. Za godinu ili dvije ćemo vidjeti rezultate.

Dilema četvrta – kako napraviti neki pozitivan pomak?

Jedna raspoloživa opcija je pokušati uloviti nešto „na galamu“. Evo, došli su GOAP, bio je show u kojem se predstavio neki broj startupa i netko je dobio neku nagradu. Udri na sva zvona, obećaj da će biti high-tech raj u Hrvatskoj za dve-tri godine, nadaj se da kad prođe par godina se nitko neće sjećati obećanja, a ako se netko sjeti, žestoko dematiraj da je tako nešto ikad obećano.

Druga opcija je raditi sustavno u okviru strukovnih udruga koje zastupaju interese industrije. Trenutačno postoje dvije aktivne udruge, jedna je Udruženje za IT pri HGK koje okuplja uglavnom „velike“ tvrtke, te Udruženje hrvatskih izvoznika softvera CISEx koje uglavnom okuplja „male“ tvrtke. Poslovna je članica CISEx-a i s drugim tvrtkama, među kojima su i svi vodeći startupi, radimo na prijedlozima i inicijativama s kojima istupamo prema Vladi i nadležnim ministarstvima.

Svakome od nas je svakodnevnica kontinuriani i predani rad na razvoju naših tvrtki, s našim suradnicima isporučujemo rješenja za naše korisnike. Ako neka tvrtka ima održiv model poslovanja, onda ne trebaju fondovi, anđeli i investitori – oni dolaze upomoć tek kada treba prijeći i financirati put do održivosti. Primarni cilj svakome od nas mora biti uspjeh i rast naših tvrtki, u kojima smo partneri ili zaposlenici, a sekundarni cilj dijeljenje znanja i iskustava, te rad u strukovnim udrugama kako bismo omogućili bolje uvjete za cijelu industriju u budućnosti.

- 14:53 - Komentari (1) - Isprintaj - #