19.12.2012., srijeda
Godina istine
Piše: Dražen Oreščanin
Sredinom 2010. godine smo u Poslovnoj inteligenciji shvatili da se moramo suočiti s krizom kojoj se nije nazirao kraj i pokazati joj zube. Napravili smo tada nekoliko bitnih strateških koraka, koji su nas iz grčevite borbe da bismo ostali na istoj poziciji usmjerili ponovo prema rastu i razvoju. Prva bitna promjena bila je organizacijska, flat organizaciju smo zamijenili organizacijom s pet tehnološko-poslovnih odjela koji su dobili pet novih direktora, kolega koji su već godinama s nama, najstručnijih i najboljih među izvrsnima.
Druga bitna promjena bila je okret prema zapadu, kao našem budućem ciljanom tržištu. Svojevremeno smo se pitali što mi to možemo ponuditi Europi, gdje je konkurencija velika i raspolaže zavidnim znanjem i resursima. Odgovor je bio vrlo blizu – možemo ponuditi jednaku kvalitetu usluge i jednak nivo znanja, ali po bitno nižoj cijeni. Dio tržišta koji je cjenovno osjetljiv uvijek je postojao i to je niša u kojoj se pozicioniramo. Zahvaljujući desetogodišnjim iskustvima s projekata iz različitih industija i s različitim tehnologijama, u mogućnosti smo zadovoljiti različite zahtjeve potencijalnih korisnika.
U 2011. godini smo vidjeli prve rezultate nove strategije, počeli smo dobivati poslove u Velikoj Britaniji i Švicarskoj, napravili smo iskorak i pokrenuli ured u Londonu. Istovremeno, kriza u Hrvatskoj se produbljivala i prihodi s domaćeg tržišta i dalje nisu nudili razlog za optimizam. Sredinom godine smo prvi puta nakon skoro tri godine zaposlili nekoliko novih kolega, primarno zbog rada na projektima u EU. Na kraju godine su ukupni konsolidirani rezultati bili na nivou protekle tri godine, nešto manji u Hrvatskoj, a uz znatan rast prihoda u Srbiji. Investirali smo i u pokretanje PI BIH.
Ova godina trebala je biti godina istine, u kojoj bismo konačno trebali vidjeti rezultate onoga što smo postavili prije dvije godine. I vidjeli smo rezultate, jednim dijelom zahvaljujući dobrom smjeru kojim smo krenuli, a drugim, većim dijelom zahvaljujući povjerenju naših korisnika i kvaliteti posla koji smo kao tim odradili.
Početkom godine u PI Zagreb nas je bilo 38 zaposlenih, a godinu završavmo s 53 zaposlena, a s još dvoje koji će nam se pridružiti početkom 2013. biti će nas 55. Sa 16 milijuna kuna u 2011., prihodi će nam 2012. godine narasti na otprilike 24 milijuna kuna, dakle oko 50% rasta. Preko 40% prihoda od usluga nam dolazi iz zemalja EU i Švicarske. I u Srbiji i Crnoj Gori imamo rast prihoda, a i PI BIH već ima troje zaposlenih i nekoliko projekata u tijeku. Krajem godine ukupno imamo oko 80 zaposlenih, uz konsolidirani prihod od preko 4 milijuna Eura. Također, nakon tri godine s marginalnom profitabilnosti, ove godine će i profitabilnost poslovanja biti kao u godinama prije krize.
Kakvi su nam planovi za budućnost? Planiramo rasti i dalje, prvenstveno na stranim tržištima, te u sljedeće tri godine udvostručiti prihode, a broj zaposlenih povećati za još 50. Na dobrom smo putu da dugoročni plan ostvarimo, u ovoj godini smo plan premašili.
U Hrvatskoj ima ukupno između 35 i 40 IT tvrtki s više od 50 zaposlenih. Ako odbijemo podružnice svjetskih divova (IBM, Oracle, Siemens, Atos, Ericsson...), integratore u stranom vlasništvu (Combis, S&T, Assecco), box-movere (M-SAN, Recro, Eurotrade, Microline), državne (APIS) i interne (mStart) IT tvrtke, te grupne kartične procesore (ISP Card i MBU) ostaje relativno malen broj tvrtki koje imaju neki bitniji kapacitet isporuke. U javnom sektoru to su primarno King ICT, IN2, Infodom i Comping, kao tvrtke koje imaju široke palete rješenja za javnu upravu.
Sveukupno u Hrvatskoj možda ima desetak IT tvrtki, koje se bave primarno implementacijom aplikativnih rješenja, koje su orjentirane na realni sektor ili na izvoz i koje imaju značajniji potencijal, a u sadašnjoj gospodarskoj situaciji imaju pozitivne rezultate i rast. Mi smo jedna od tih desetak tvrtki, koje u budućnosti moraju biti stjegonoše IT industrije u Hrvatskoj, a te pozicije i odgovornosti koju imamo moramo biti svjesni.
Ono što ja osobno očekujem je da će tvrtki sa značajnijim potencijalom biti za par godina nekoliko puta više i da će taj rast nastati od StartUpa i prihoda na stranim tržištima. Neke od tih tvrtki su već bitni poslodavci (InfoBip) ili trendseteri (Pet Minuta / Shout'Em, Salespod, Infinum, Farmeron) u IT industriji. Za sve navedene tvrtke vrijedi da su orijentirane gotovo isključivo na izvoz i da imaju jednu ili nekoliko tržišnih niša koje pokrivaju. Koriste hrvatsku pamet i znanje, a žive od globalnih prihoda.
Hvala svima koji su sudjelovali u ovom uspjehu, kao zaposlenici, korisnici, partneri ili kao prijatelji i podrška! U svoje osobno ime i u ime Poslovne inteligencije, svima želim ugodne predstojeće blagdane i puno ljubavi i sreće u novoj 2013. godini!
|
- 09:00 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
14.12.2012., petak
Zajedno smo jači
Piše: Dražen Oreščanin
Preneseno iz magazina Mreža, 11/2012
Godina je dana kako pišem ove povremene kolumne za Mrežu i moram priznati da mi se čini da se vide rezultati uloženog truda. Od početka sam pokušao izbjegavati pisanje kolumni tema poput ptičice pjevaju, ovčice pasu, koje će biti same sebi svrha i koje neće pokušati artikulirati neki glas hrvatske IT industrije. Na tom trnovitom putu bilo je i onih kojima su se tektovi svidjeli, a s druge strane postao sam druga najomraženija osoba u StartUp zajednici... Jedan od komentara koje sam dobio nedavno je da bih trebao unijeti malo svjetla na kraju tunela, da su mi kolumne uglavnom živa depresija. U konačnici, nije bitno da li se nekom tekst sviđa ili ne, te da li me netko voli ili ne voli – bitno je da tekst potakne ljude da razmišljaju vlastitom glavom i donose vlastite odluke, da o nekoj bitnoj temi imaju objektivna i argumentirana mišljenja za i protiv.
Danas puno više nego prije godinu dana raspravljam s kolegama o raznim strateškim stvarima vezanim za budućnost naše industrije, bilo da je riječ o raspravama na konferencijama, CISEx Fridayu ili neobaveznom razgovoru uz kavu. Jedna jako dobra diskusija bila je baš na HrOUG-u, gdje je bio organiziran IT CEO dan, na kojem su predstavljene tri aktivne IT udruge u Hrvatskoj – IT udruga pri HGK, udruga pri HUP-u i CISEx.
Pitanje koje je ostalo neodgovoreno je zašto ne postoji jedna krovna udruga koja bi zastupala interese cijele IT industrije? U jednom svom blogu sam nedavno napisao da IT Udruga pri HGK okuplja velike a CISEx male firme, pa me Goran Radić ispravio da smo svi članovi IT Udruge, a članstvo u CISEx-u je dobrovoljno, te da su u CISEx-u tvrtke i pojedinci primarno zainteresirani za izvoz softvera i (u manjem dijelu) usluga.
IT Udruga pri HGK se svakako vidi kao takva krovna udruga jer po sili zakona sve IT trvrtke spadaju u tu udrugu jer svi moramo biti članovi HGK. S druge strane, akcije i aktivnosti CISEx-a su samo dijelom usklađene s IT Udrugom, a većim dijelom direktno usmjerene prema određenim tijelima države.
Nepobitna činjenica je da su primarni interesi različitih grupa IT tvrtki različiti.
U prvoj skupini su lokalne podružnice velikih svjetskih tvrtki poput IBM-a, Oraclea, Microsofta, SAP-a, Cisca i drugih. Njihov primarni interes je ostvariti prihod na hrvatskom tržištu prodajom vlastitog hardvera, softvera i usluga. Taj hardver i softver se uvozi. U slučaju hardvera ne postoji nadomjesni hrvatski proizvod, a u slučaju softvera ponekad postoji, a ponekad ne postoji. Cilj je tih tvrtki imati jaku lokalnu zajednicu developera i implementatora njihovih rješenja, koja ta rješenja aktivno prodaje i povećava njihove prihode. Država i njene institucije su tim tvrtkama primarno kupci hardverske i programske opreme i usluga. Velike svjetske tvrtke imaju prilično veliku vidljivost i prepoznatljivost u javnosti, budući da imaju prilično velike marketinške budžete, organiziraju godišnje konferencije na kojima se održavaju okrugli stolovi na kojima se raspravlja o aktualnim IT i općenito gospodarskim temama. Čelnici tih tvrtki česti su sugovornici vodećih ljudi u državnoj upravi, te se često pojavljuju u medijima.
U drugoj skupini su veliki sistemski integratori i tvrtke koje se bave razvojem aplikacija specifičnih za javnu upravu. Takve tvrtke dobar dio svojih prihoda ostvaruju od sustava koje isporučuju i održavaju u raznim javnim institucijama. U tu grupu ulaze tvrtke poput King ICT-a, Combisa, S&T-a, IN2 ili Infodoma. Osim prihoda od rada za državne institucije, te tvrtke također vide ulogu države u regionalnoj promociji rješenja koja su implementirana u našoj upravi, te ostvarivanju prihoda i širenju u regiji na taj način.
U trećoj skupini su ostale tvrtke, kojima je zajedničko obilježje da državne i upravne institucije nisu primarni korisnik njihovih rješenja, nego da većinu prihoda ostvaruju od softvera i usluga u realnom sektoru i od izvoza softvera i usluga. Ove tvrtke su najbrojnije i teško je izdvojiti i nabrojati neke reprezentativne predstavnike za koje su svi čuli, a zajedničko im je da su relativno male u usporedbi s tvrtkama iz prve dvije skupine. Dobar dio tvrtki iz te treće skupine angažirane su u radu CISEx-a, te od države ne traže da od njih kupuje proizvode ili usluge, nego traže da osigura okruženje u kojem će se ova industrija budućnosti moći kvalitetno razvijati. Ti zahtjevi uključuju promjene u obrazovnom sustavu, uvođenje poticaja i potpora za izvoz softvera, općenito stvaranje pozitivnih poslovnih uvjeta koji bi mlade stručnjake zadržali u Hrvatskoj. Ove inicijative imaju već neke vidljive rezultate kroz osnivanje poduzetničkih inkubatora i medijski hype koji prati StartUp zajednicu.
Poruke koje u javnost dolaze iz tih triju skupina IT tvrtki često su različite, ovisno od njihovih poslovnih prioriteta i očekivanja od države. Ponekad ta komunikacija eskalira u vrlo žestoka prepucavanja u koja su uključuju i IT novinari. Te diskusije možda ne donose puno dobroga, ali svakako koriste za bolje razumijevanje interesa svih uključenih strana.
Ja iskreno vjerujem da je moguće definirati zajednički interes cjelokupne IT industrije i stav i zahtjeve prema državi. Da bismo to postigli, naši predstavnici koji će zastupati interese industrije, trebaju nadići interese grupacije tvrtki iz kojih dolaze, te zastupati interese koji su zajednički, koji će omogućiti poboljšanje infrastrukture, razvoj IT industrije, povećanje prihoda i dodatno zapošljavanje. Tri su temeljna područja koja su svima u interesu – obrazovanje, poticaji i poslovanje s državom.
Nedvojbeno je da se moraju napraviti promjene u obrazovnom sustavu kako bi se u školama temeljna informatička edukacija podigla na višu razinu, a također i povećao broj informatičkih stručnjaka koji izlaze iz našeg obrazovnog sustava. Rezultati tih promjena biti će vidljivi tek za nekoliko godina.
Kroz sustav poticaja potrebno je omogućiti izvozno orijentiranim tvrtkama rast i dodatno zapošljavanje. Dosadašnji rezultati poduzetničkog impulsa za IT industriju su porazni i tu ima puno prostora za pozitivne pomake.
Državne institucije trebaju također težiti tome da što je moguće više poslova vezanih za informatizaciju radi s hrvatskim tvrtkama koje su specijalizirane za pojedino područje. Potpisivanje okvirnih ugovora s tvrtkama s jedne strane može omogućiti brzu realizaciju poslova i nužnu kontrolu, a s druge strane smanjiti zloporabe ovlasti, namještanje javnih natječaja i nenamjensko trošenje proračunskih sredstava.
Zajedno smo sigurno jači, makar se borili i za stvari koje nekome nisu u direktnom interesu, nego su u interesu industrije općenito. Da li zaista možemo biti jedinstveni, uvjerljivi i uspješni u nastupu i zahtjevima, pokazati će vrijeme.
|
- 13:26 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
04.12.2012., utorak
Država koja mrzi poduzetnike
Piše: Dražen Oreščanin
Prema Wikipediji Poduzetnik je vlasnik poduzeća i osoba koja upravlja resursima (ljudskim i materijalnim) i preuzima rizik da bi ostvario dobit. U samoj definiciji poduzetnika vrlo je bitno razlikovati pojmove poduzetnik i menadžer. Poduzetnik je uvijek vlasnik poduzeća, a ako k tome još i vodi vlastito poduzeće tada je on ujedno i poduzetnik i menadžer, dok menadžer uvijek samo vodi posao i nikada nije vlasnik.
Izravni povod za ovaj tekst je nemušta optužba ministra Linića u kojoj sebe i Vladu amnestira, a krivicu za pad BDP-a prebacuje na kukavičke poduzetnike. Nije mi namjera razglabati o Linićevom nerazumijevanju i nekompetenciji, tu temu su mnogi drugi već valjano elaborirali.
Neki dan u razgovoru s jednim kolegom on je rekao zanimljivu misao: „Nema države koja na ovom svijetu mrzi svoje poduzetnike više nego Hrvatska. Osim možda Sjeverna Koreja...“
Uzrok ovakvog stava prema poduzetništvu povijesno je uvjetovan. U doba socijalizma i samoupravljanja, jednakost je bila službena mantra. Svi su imali pravo na posao, svi su imali osigurane prihode, svi su radili osam sati dnevno, pet dana u tjednu. Završio si školu, zaposlio se i u istoj firmi možda odradio cijeli radni vijek. Živjeli smo u društvenim stanovima, imali pristojno besplatno školstvo i zdravstvo, mogli smo si priuštiti i vrijeme i neka sredstva za napraviti vikendicu. Nismo morali razmišljati o snalaženju u životu, sve nam je bilo prilično zacrtano, razlike između bogatijih i siromašnijih, doktora znanosti i kuharica, bile su relativno male. Naučili smo ne razmišljati proaktivno, nismo se morali boriti za opstanak. Mozak nam je uglavnom bio isključen.
Kada je došao liberalni kapitalizam, počela se stvarati poduzetnička klasa. Poduzetništvom su se počeli baviti razni tipovi ljudi, ali ponajprije oni koji su u životu prije kapitalizma morali biti snalažljivi kako bi preživjeli. To su bili uglavnom ljudi porijeklom iz nerazvijenih krajeva, koji su imali u sebi poduzetnički duh, kroz generacije razvijan švercanjem duhana, presretanjem poštanskih kočija, preprodajom stoke ili nekim sličnim aktivnostima. Ljudi bez mnogo škole, iz Hercegovine, Dalmatinske Zagore, Janjevci, postali su sinonim za hrvatskog poduzetnika – Todorić, Rajić, Kutle, Gucić, Kerum, Jambo i mnogi drugi više ili manje poznati.
Svakako treba napomenuti da je u tom okruženju bilo i pravih lopova i kriminalaca, ne samo "poduzetnika" nego i političara koji su im to omogućavali. Neki od njih su se sa svojim kriminalom izvukli, neki su procesuirani i kažnjeni.
Hrvatski intelektualci i srednja klasa općenito već godinama poduzetnike smatra neobrazovanim dotepencima i kriminalcima koji su u privatizaciji pokrali sve što smo mi godinama stvarali. Činjenica je da u većini slučajeva poduzetnici nisu ništa pokrali, nego su iskoristili nova pravila igre i priliku koja im se pružila, koju učeni i vrijedni ljudi nisu iskoristili zbog tromosti, moralnosti ili predrasuda.
Ako se vratimo na definiciju poduzetnika, moramo napraviti određene nadopune. Poduzetnik investira. Investicije mogu biti takve da se ulaže u kupnju postojećih dobara, poput kupnje brodogradilišta, tvornica, hotela ili banaka od države ili drugih poduzetnika. Takav način investiranja kratkoročno zadržava postojeću zaposlenost i gospodarsku aktivnost i s vremenom omogućava povećanje aktivnosti, a poduzetnik preuzima postojeći poslovni model, prihode i obveze. Ukoliko je kupljena tvrtka tržišno dobro pozicionirana, rizik je minimalan. Hrvatska je bila prilično uspješna u privlačenju takvih investicija, budući da se od toga slijevao novac u državni proračun i mogla se financirati javna potrošnja.
Drugi tip investicija su investicije koje kreću od početka i koje stvaraju novu vrijednost. Takve investicije, ako su realizirane od strane stranih ulagača, nazivaju se greenfield investicijama, jer praktično krećeš od prazne livade. U takvim investicijama Hrvatska je bila totalno neuspješna, gotovo da i nema nove tvornice, tek poneki novi hotel je napravljen u zadnjih dvadeset godina. Napravljena je hrpa shopping-centara koji promoviraju potrošnju, ali auto-industrije ili nekih drugih novih proizvodnih pogona nema.
Ono što pokreće gospodarstvo su upravo takve investicije koje kreću od početka, koje zapošljavaju nove ljude i koje izgrađuju gospodarstvo i stvaraju novu vrijednost. Država treba biti usmjerena u pomaganje i financiranje upravo takvih investicija i velika je pogreška što na to nije bila fokusirana. Tvornica auto dijelova u npr. Požegi ili Daruvaru bi mogla zaposliti nekoliko tisuća ljudi i pokrenuti cijeli grad i županiju. Nove tvornice su izgrađene u Slovačkoj ili Poljskoj, koje su investitorima pružile bolje uvjete, a Hrvatsku su zaobišle.
U Hrvatskoj ima i ljudi koji imaju ideje i poduzetnici su već dugi niz godina, koji su krenuli od zelene livade, koji otvaraju radna mjesta i zapošljavaju i stvaraju novu vrijednost. Gotovo sve hrvatske IT tvrtke su greenfield projekti njihovih vlasnika - poduzetnika. Novopoduzetnici nisu arhetip poduzetnika koji prosječan Hrvat zamišlja, ali su većinom tretirani podjednako kao i staropoduzetnici.
Problem Hrvatske je što nema infrastrukturu i školstvo koje educira o poduzetništvu i koje bi poticalo poduzetništvo. Biti poduzetnik se tretira gotovo jednako kao i biti lopov. Dok se taj stav ne promijeni, dok se u školstvo na uvede sustavna edukacija o poduzetništvu, dok se ne stvori Croatian Dream atmosfera, poduzetništvo će biti stigmatizirano. IT kao industrija novog doba u tome moće pomoći, ali dug je put pred nama, jer obrazujemo vrlo malo inženjera, koji nemaju nikakva formalna znanja o gospodarstvu i poduzetništvu.
Primjer koji me osobno bode u oči (i srce) je Savjet FER-a u Zagrebu, fakulteta koji sam završio i za koji sam već godinama vezan, edukacijom i emotivno. Savjet je savjetodavno tijelo fakulteta za zadatkom za uključivanje i povezivanje u lokalno i globalno okruženje na području visokog obrazovanja, istraživanja i razvoja. Članovi Savjeta su, osim profesora, eminentni gospodarstvenici iz HT-a, Vipneta, Končara, Ericssona, Siemensa, Zagrebačkog Holdinga, HGK-a, HBOR-a i Adrisa, puno sijedih i pametnih glava. Nitko od članova savjeta nije iz područja IT-a odnosno računarstva, nitko nije poduzetnik, svi su menadžeri.
U razgovoru s nekolicinom profesora s fakulteta, pitao sam ih zašto je to tako, jer IT tvrtke zapošljavaju većinu inženjera koji diplomiraju a studenti još na fakultetu pokreću startupe. Odgovori su uglavnom da Savjet bira dekan, a sadašnji dekan prof. Perić je „stara škola“ pa je takav i Savjet. Ne mogu reći da me to objašnjenje zadovoljava. Ne mogu prihvatiti da netko može biti stara škola, Supek i Dedijer su s devedeset godina svima nama mogli biti uzori u razmišljanju o budućnosti, stara škola mora biti zabranjena!
Bottom line - ako FER, institucija koji bi trebala biti lučonoša promjena, formalno još uvijek nije na braniku razvoja i poduzetništva (studentske udruge koje rade fenomenalne stvari su druga priča), što možemo očekivati od institucija republike Hrvatske? Na žalost, malo ili ništa, a to i dobivamo. Kako kaže narod, uzdaj se u se i u svoje kljuse, guslamo dalje, pa ćemo vidjet kuda će nas voda odnijeti...
|
- 19:21 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
