Piše: Tomislav Ljubas
Kada sam se prijavljivao na BIRD akademiju nisam imao velika očekivanja. Student koji još nije diplomirao kreće na put za Zagreb sa čistim teoretskim znanjem, bez puno radnog iskustva iza sebe, u tvrtku koja je u svom poslu lider u ovom dijelu Europe. Međutim, nakon prvog razgovora, koji je na moje iznenađenje prošao opušteno, dobio sam poziv da sam primljen na akademiju, da počinjem raditi za tjedan dana i da se trebam preseliti u Zagreb. Ostaviti sve i otići? Greška prva?
I tako dođe prvi dan, nas 11 potpunih stranaca i sa potpuno različitih fakulteta. Neki imaju predznanje i znaju što znače puste skraćenice kao DWH, BI, ETL, SSAS, a neki su više orijentirani na ekonomiju pa znaju što je RDG i slično. Ja u sredini, znam o svemu ponešto ali osim seminarskog rada nisam nikad ništa slično radio. I prvi strah; ako na predavanjima previše pitam ispast će da ne znam ništa, a ako ne pitam ništa mislit će da sam nezainteresiran. I što sad? Odlučim se na ovu prvu opciju jer smatram da je bolje pitati nego skitati, pa kud pukne, pukne. I iznenađenje; predavači drage volje i s oduševljenjem odgovaraju na pitanja. Nešto na što nisam navikao na fakultetu. Većina kolega sa akademije se grče s pitanjima, vjerovatno s istim strahovima kao I ja. Greška druga?
Nas 11, svi s različitim predispozicijama i s različitim znanjima smo tu, skupa u istoj vatri. Ne znam koliko nas se prijavilo na akademiju ali pretpostavljam da je broj manji nego broj prijavljenih za mjesto nekog administratora ili potrčka u nekoj od državnih tvrtki. Ipak je ovo “nesigurni” privatni sektor gdje vas gazda “maltretira” i gdje vam u bilo koje doba dana može doći i dati otkaz. Ipak, nas 11, svi redom visokoobrazovani i željni rada i učenja smo tu. Greška treća?
Jedan od voditelja nam predloži da samostalno radimo na jednom projektu, nečemu što je opipljivo i što nam je prvi dodir s realnim svijetom. Svi se pogledavaju i premišljaju - svi bi htjeli ali ih strah koči. Bez puno premišljanja kolega i ja se javimo, obojici je to prvi put da nešto konkretno radimo. Nemamo pojma u što ulazimo, ali smo nadobudni i prihvaćamo. Greška četvrta?
Nakon nekog vremena, svakodnevnih predavanja i prvog ispita, drugi voditelj pošalje mail i traži dobrovoljca za rad u novoj aplikaciji, nečemu što nitko od nas prije nije vidio. Nitko se ne javlja, strah je još uvijek tu. Nakon drugog maila i dosta promišljanja se javljam. Opet ulazim u nešto o čemu nemam pojma, nečemu što prvi put vidim. Greška peta?
Sad sam već toliko zaokupljen poslom da me nema kad uhvatiti tuga zbog odlaska, nemam kad biti tužan, niti nostalgičan. Dan mi je ispunjen učenjem nečeg potpuno novoga. I odgovara mi. Nakon zadnjeg predavanja na fakultetu mislio sam da je to to, da više neću morati sjediti u klupi i učiti. Međutim, sam sam odabrao put kojim hodam. I sretan sam, sada smatram da je učenje privilegija koja se ne pruža svakome, da je treba maksimalno iskoristiti. Kolege iz tvrtke su uvijek tu i uvijek nekoga možeš nešto pitati. Svi smo jedna velika ekipa, ljudi koji uče i koji se razvijaju. Na takvo ponašanje nisam navikao na jugu, pogotovo ne na fakultetu.
Greška? Nema greške... Greška bi bila da sam ostao kod kuće i da svaki dan idem na posao i da svaki dan radim iste stvari… Zar to nije definicija ludila? Svaki dan raditi iste stvari i nadati se drugom rezultatu, postići nešto drugo i nešto više?
Nova prijateljstva i novi ljudi, osobe koje ti ostave trag u životu. Da ništa drugo ne dobijem od akademije, zar to nije dovoljno?
Mi smo ptičice, BIRDovci, ekipa koja se bori protiv neurednog sustava učenjem i znanjem. Možda smo nerealni, možda vodimo iste borbe kao Don Quijote s vjetrenjačama, jedina je razlika što su naše vjetrenjače sustav koji ubija entuzijazam, koji mlade guši i ne dozvoljava intelektualni razvoj. Tjera nas iz Hrvatske, da tražimo spas pod haljinama drugih država. Sigurnost? Sami je stvaramo. Novac? Što raditi nakon što kupite sve što želite? Znanje? Vrijednost koja se množi voljom i radom, a nikad ne gubi na cijeni.
|
