Piše: Dražen Oreščanin
Kao i većina hrvatske ICT zajednice, pohodio sam Microsoft Windays konferenciju prošlog tjedna u Umagu. Pratio sam cijeli tehnološki dio konferencije od ponedjeljka do četvrtka, a bio sam prisutan i na centralnoj svečanosti. Poslovni dio konferencije već nekoliko godina ne pohodim.
Ta centralna svečanost je odudarala po mnogo čemu od ostatka konferencije. Kao prvo, po golemoj prisutnosti medija, raznih televizija i novinara. Druga bitna razlika je totalno drugačiji dress code – na svečanosti je bilo puno više prisutnih u odijelima i kravatama. Treća bitna razlika je u atmosferi – dok je tehnološki dio konferencije bio zaista opušten i usmjeren na učenje, dijeljenje znanja i zabavu, svečano otvaranje je bilo puno ukočenije. Nikako se nisam mogao oteti dojmu da su osmjesi i prisnost među sudionicima u mnogim slučajevima bili hinjeni. To nije ni čudno, budući da je situacija u državi i industriji na rubu katastrofe većih razmjera. Ipak, ako još ima 1.500 ljudi za koje su njihove tvrtke spremne izbrojati ne male novce za kotizaciju, put i smještaj, moguće da i nije toliko loše...
Ono na što bih se htio osvrnuti su poruke koje su publici na centralnoj svečanosti prenijeli Ivica Mudrinić i Predsjednik RH Ivo Josipović. Dobar presjek poruka iz njihovih obraćanja nalazi se na Poslovnom
I Mudrinić i Josipović su vrlo često u svojim obraćanjima koristili zamjenicu „mi“ – u smislu „mi smo odgovorni jer nismo...“ ili „mi smo propustili...“ ili „mi imamo problem...“ gdje je značenje tog „mi“ bilo uopćeno, mislilo se na državu odnosno društvo u cijelosti. U jednom trenutku je i Josipović, koji je govorio nakon Mudrinića, zgodno primijetio da u toj cijeloj priči i Mudrinić ima odgovornost, budući da je bio i u Vladi i vodio je i HUP i Hrvatsko vijeće za konkurentnost.
Volio bih da su obojica umjesto „mi“ koristili „ja“ ili uz sebe imenovali i druge koji su za ove tragične greške u razvoju našeg društva bili odgovorni, da su imenovali one koji nisu definirali strategiju razvoja i one koji su omogućili dugogodišnju pljačku i korupciju društva, te pogodovanje raznim lopovima i kriminalcima.
Činjenica je da niti ja osobno, niti većina ljudi iz IT svijeta koji su bili na tom otvaranju, ne pripada u taj famozni „mi“ koji su uvaženi govornici tako često spominjali. U publici su ustvari bili „oni“ i ja se vidim kao jedan od „onih“ – oni koji godinama rade, oni koji imaju uspješne tvrtke, oni koji zapošljavaju, koji izvoze, koji stvaraju vrijednost i koji pune proračun kojim „mi“ godinama tako nesposobno i bahato upravljaju. „Oni“ već dugo vremena pokušavaju te ideje i strategije komunicirati prema javnosti i dići ih na višu razinu, kako bi se u sustavno i duboko korumpiranoj državi i društvu, možda krenulo u nekom pozitivnom smjeru. Međutim, „mi“ su nedodirljivi na svojim pozicijama i ponekad se promijene malo između vlasti i opozicije. „Mi“ imaju stranke i glasačku mašineriju, medije, sudstvo i sve što im je potrebno da većinu stada drže na livadi.
„Oni“ polako izumiru kao vrsta u Hrvatskoj. Neki se iseljavaju na zapad, neki dižu ruke jer ne vjeruju da mogu bilo što promijeniti. Neki djeluju samo u svom uskom poslovnom okruženju u kojem su uspješni, ne pokušavaju se hvatati u koštac s nadmoćnijim neprijateljem.
I tako će „onima“ svake godine na Windays ili neku sličnu konferenciju doći „mi“, održati im lijepo i poučno predavanje u tome kako smo svi odgovorni, podijeliti par savjeta što i kako treba raditi, iako to „oni“ u svojoj industriji to jako dobro znaju.
Na žalost, nakon tih poučnih predavanja, oku ugodnih tekstova i širokih osmjeha, neće se ništa promijeniti. Jedina prava i bitna promjena za budućnost Hrvatske desila bi se kada bi „mi“ i „oni“ zamijenili mjesta – sve uspješne države i korporacije svijeta ionako odavno vode „oni“
|
