Poslovna inteligencija

< travanj, 2013 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          

Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (2)
Travanj 2013 (2)
Ožujak 2013 (2)
Veljača 2013 (2)
Siječanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (3)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (1)
Srpanj 2012 (1)
Lipanj 2012 (2)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Veljača 2012 (2)
Prosinac 2011 (2)
Studeni 2011 (2)
Rujan 2011 (2)
Svibanj 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Svibanj 2010 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Poslovna inteligencija d.o.o.
Blog Poslovne inteligencije - teme vezane za analitičke sustave, poslovnu inteligenciju, skladišta podataka, planiranje, konsolidaciju, upravljanje matičnim podacima i sve ostalo...

Linkovi
PI @ Fejs
Facebook profil Poslovne inteligencije

Blog.hr
Blog servis

Mreža
Poslovni IT mjesečnik

Brojač:


27.04.2013., subota

Mi i oni

Piše: Dražen Oreščanin

Kao i većina hrvatske ICT zajednice, pohodio sam Microsoft Windays konferenciju prošlog tjedna u Umagu. Pratio sam cijeli tehnološki dio konferencije od ponedjeljka do četvrtka, a bio sam prisutan i na centralnoj svečanosti. Poslovni dio konferencije već nekoliko godina ne pohodim.

Ta centralna svečanost je odudarala po mnogo čemu od ostatka konferencije. Kao prvo, po golemoj prisutnosti medija, raznih televizija i novinara. Druga bitna razlika je totalno drugačiji dress code – na svečanosti je bilo puno više prisutnih u odijelima i kravatama. Treća bitna razlika je u atmosferi – dok je tehnološki dio konferencije bio zaista opušten i usmjeren na učenje, dijeljenje znanja i zabavu, svečano otvaranje je bilo puno ukočenije. Nikako se nisam mogao oteti dojmu da su osmjesi i prisnost među sudionicima u mnogim slučajevima bili hinjeni. To nije ni čudno, budući da je situacija u državi i industriji na rubu katastrofe većih razmjera. Ipak, ako još ima 1.500 ljudi za koje su njihove tvrtke spremne izbrojati ne male novce za kotizaciju, put i smještaj, moguće da i nije toliko loše...

Ono na što bih se htio osvrnuti su poruke koje su publici na centralnoj svečanosti prenijeli Ivica Mudrinić i Predsjednik RH Ivo Josipović. Dobar presjek poruka iz njihovih obraćanja nalazi se na Poslovnom

I Mudrinić i Josipović su vrlo često u svojim obraćanjima koristili zamjenicu „mi“ – u smislu „mi smo odgovorni jer nismo...“ ili „mi smo propustili...“ ili „mi imamo problem...“ gdje je značenje tog „mi“ bilo uopćeno, mislilo se na državu odnosno društvo u cijelosti. U jednom trenutku je i Josipović, koji je govorio nakon Mudrinića, zgodno primijetio da u toj cijeloj priči i Mudrinić ima odgovornost, budući da je bio i u Vladi i vodio je i HUP i Hrvatsko vijeće za konkurentnost.

Volio bih da su obojica umjesto „mi“ koristili „ja“ ili uz sebe imenovali i druge koji su za ove tragične greške u razvoju našeg društva bili odgovorni, da su imenovali one koji nisu definirali strategiju razvoja i one koji su omogućili dugogodišnju pljačku i korupciju društva, te pogodovanje raznim lopovima i kriminalcima.

Činjenica je da niti ja osobno, niti većina ljudi iz IT svijeta koji su bili na tom otvaranju, ne pripada u taj famozni „mi“ koji su uvaženi govornici tako često spominjali. U publici su ustvari bili „oni“ i ja se vidim kao jedan od „onih“ – oni koji godinama rade, oni koji imaju uspješne tvrtke, oni koji zapošljavaju, koji izvoze, koji stvaraju vrijednost i koji pune proračun kojim „mi“ godinama tako nesposobno i bahato upravljaju. „Oni“ već dugo vremena pokušavaju te ideje i strategije komunicirati prema javnosti i dići ih na višu razinu, kako bi se u sustavno i duboko korumpiranoj državi i društvu, možda krenulo u nekom pozitivnom smjeru. Međutim, „mi“ su nedodirljivi na svojim pozicijama i ponekad se promijene malo između vlasti i opozicije. „Mi“ imaju stranke i glasačku mašineriju, medije, sudstvo i sve što im je potrebno da većinu stada drže na livadi.

„Oni“ polako izumiru kao vrsta u Hrvatskoj. Neki se iseljavaju na zapad, neki dižu ruke jer ne vjeruju da mogu bilo što promijeniti. Neki djeluju samo u svom uskom poslovnom okruženju u kojem su uspješni, ne pokušavaju se hvatati u koštac s nadmoćnijim neprijateljem.

I tako će „onima“ svake godine na Windays ili neku sličnu konferenciju doći „mi“, održati im lijepo i poučno predavanje u tome kako smo svi odgovorni, podijeliti par savjeta što i kako treba raditi, iako to „oni“ u svojoj industriji to jako dobro znaju.

Na žalost, nakon tih poučnih predavanja, oku ugodnih tekstova i širokih osmjeha, neće se ništa promijeniti. Jedina prava i bitna promjena za budućnost Hrvatske desila bi se kada bi „mi“ i „oni“ zamijenili mjesta – sve uspješne države i korporacije svijeta ionako odavno vode „oni“

- 18:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #

06.04.2013., subota

Krivnja

Piše: Dražen Oreščanin

Moram priznati da sam ostao duboko šokiran nedavnom neumjesnom izjavom ministra financija Linića, u kojoj je rekao, citiram: „Poslodavci tvrde da je država preskupa. Ma nemojte! A gdje smo bili u protekle 22 godine? Tko je stvorio 1,3 milijuna umirovljenika? Najvećim dijelom poslovni sektor koji je neuspješno privatizirao i zatvarao. Bitno im je bilo preuzeti imovinu i otpustiti radnike. Jesu li oni sudjelovali u ovako skupoj državi? Jesu. Koga sada to kritiziraju? Sami sebe?

Na ove sramotne tvrdnje, koje su zaista uvredljive i totalno pogrešne, odličnim priopćenjem reagirala je Hrvatska udruga poslodavaca. Ja bih volio dodati i podijeliti i neka svoja razmišljanja na tu temu.

Pretvorba i privatizacija – tko je jamio, jamio

Republika Hrvatska je država koja ima Ustav, zakone i kontinuitet postojanja, doduše ne jako dug. U nekadašnjoj Jugoslaviji, vlasništvo nad tvornicama i tvrtkama je bilo društveno. Društveno vlasništvo je imovina u vlasništvu cjelokupne društvene zajednice, nije poznat pojedinačni nositelj vlasništva. To je tipičan oblik vlasništva za socijalističko uređenje. Društveno i državno vlasništvo nisu isto – državno vlasništvo podrazumijeva da je država vlasnik nečega, u ovom slučaju tvornica i tvrtki. Hrvatska 1991. godine donosi prvi Zakon o pretvorbi društvenih poduzeća (Klasa: O11-O1/91-O1/26, Urbroj : 71-91-1, Zagreb, 22. travnja 1991.) u kojem u članku 21. stoji „Kupci iz članka 5. stavka l. točke 1. i 2. ovoga zakona uplaćuju Hrvatskom fondu za razvoj kupovinu umanjenu za iznos popusta koji im se priznaje na nominalnu vrijednost dionice.“

Dakle, navedenim zakonom je Republika Hrvatska konvertirala društveno vlasništvo, vlasništvo društva odnosno svih nas, u državno vlasništvo, te ga prodavala zainteresiranim kupcima, koji su novac uplaćivali fondu koji je bio pod kontrolom Republike Hrvatske, odnosno u budžet iste. Svi sljedeći zakoni o pretvorbi i privatizaciji nadovezali su se na ovaj. Osim prodaje dionica malim dioničarima, vrlo često je Fond za razvoj (kasnije Fond za privatizaciju) većinske udjele prodavao na dražbama ili javnim ponudama. Iz procesa privatizacije poznate su mnoge kriminalne radnje, prijave i presude. Mnoge od tih privatizacija su završene pljačkom nekadašnje društvene imovine i zatvaranjem tvornica, hotela i drugih tvrtki, nakon što su prodane podobnim kupcima.

Dakle, nedvosmisleno se može utvrditi da je Republika Hrvatska podržavila društvenu imovinu, prodala je kupcima koje je odabrala i odobrila, koji su onda u jednom dijelu slučajeva te gospodarske subjekte upropastili. Neki poslodavci su postali poslodavcima upravo voljom Republike Hrvatske (sjećate se priče o 200 bogatih obitelji). Primarna odgovornost Vlade RH za uništavanje gospodarstva, ukidanje radnih mjesta i povećanje broja umirovljenika je u procesu pretvorbe i privatizacije nesporna.

Umirovljenici – prijevremeni, privilegirani, lažni invalidi

Što se tiče prijevremenih umirovljenja, ona su napravljena u skladu sa u to doba važećim Zakonima o mirovinskom osiguranju. Kod raznih promjena zakona u zadnjih petnaestak godina, vrlo često je bio slučaj da se obračuni visine mirovina mijenjaju, a povećava starosna dob i godine staža potrebne za odlazak u mirovinu. U periodima neposredno prije stupanja novog zakona na snagu nastajao je val prijevremenih umirovljenja, budući da su zaposlenici imali izbor nastaviti raditi za neku minimalnu plaću još pet godina i dobiti manju mirovinu nakon toga ili otići u mirovinu odmah. Zakone, naravno, predlaže Vlada a donosi Sabor, a ne poslodavci, te je i tu jasna odgovornost Vlade.

Povlaštene mirovine za dužnosnike su stvar koja posebno bode u oči. Likovi poput Ante Đapića ili Ljube Ćesića Rojsa su u mirovini, iako su itekako radno sposobni, a žive na našim grbačama. Pretpostavljam da se svi sjećamo kako je tadašnji predsjednik Mesić umirovio 12 generala HV-a u naponu snage zato što su se drznuli baviti politikom. Tim potezom je svake godine oteo hrvatskim radnicima barem 300.000 Eura za 12 debelih mirovina. Umjesto toga, mogao ih je rasporediti negdje drugdje ili im dati otpust iz HV-a. Lažne branitelje i lažne invalide rata, branitelje iz BIH koji primaju dvostruke mirovine ne mora se posebno ni spominjati, oni su ljaga svim pravim i poštenim braniteljima i invalidima.

Lažni invalidi i afere u Hrvatskom Zavodu za Mirovinsko Osiguranje su sljedeća tema – HZMO je ponovo državna institucija, u kojoj se kod ekipe doktora Rubale i sigurno mnogima sličnima mogla kupiti invalidska mirovina. Tisuće lažnih invalida iz takvih slučajeva i danas je na našim grbačama.

Sve pomenute reforme, institucije i zakoni, sve je to u nadležnosti Vlade RH, a ništa nije u nadležnosti poslodavaca. Za sve ovo Vlada RH snosi punu odgovornost.

Korupcija, javna poduzeća, brodogradilišta, željezare...

Sljedeća točka u odgovornosti Vlade se odnosi na općenito stanje u državi i petogodišnju krizu, koja je posljedica dugogodišnjeg zanemarivanja razvoja društva i gospodarstva, te kriminalnih i korupcijskih djela u javnoj upravi koje se već godinama procesuiraju po sudovima i uglavnom služe za zabavu naroda.

U tom procesu su iz javnih poduzeća pokradene golemi iznosi novca koji su izneseni iz države, državna i lokalna birokracija je iz godine u godinu rasla a budžet je bujao, osnivale su se razne agencije, uredi, brojne općine. Cilj svake vlade u povijesti Hrvatske je bilo uhljebljenje što više podobnih i postavljanje istih na sva moguća direktorska, načelnička i pročelnička mjesta, a „bivši“ bi postali savjetnici i s tih savjetničkih mjesta što prije bježali u mirovinu.

Tvrtke koje su bile u državnom vlasništvu a koje je država pokušavala prodati jer nije bila u stanju s njima upravljati na komercijalnoj osnovi su sustavno propadale, a zaposlenici su završavali na ulici ili u prijevremenim ili invalidskim mirovinama – osim brodogradilišta i željezara, sigurno se sjećate iz devedesetih Prvomajske, Jedinstva ili Sintala, a u novije vrijeme i Gredelja. pravo je čudo kako su opstali Končar ili Đuro Đaković.

I u ovim opisanim slučajevima nedvojbena je odgovornost Vlade, a odgovornosti poslodavaca, kao i u svim prethodnim slučajevima, nema.

Poslodavci i poduzetnici

Ministar postavlja pitanje gdje su poslodavci bili zadnje 22 godine. Bili su ovdje i kontinuirano su se borili za opstanak u teškim uvjetima, opterećeni urušenim tržištem, birokracijom i korupcijom, te neuspješno pokušavali utjecati na državu da smanji opterećenja i namete i da se bori protiv krađe i korupcije.

Bitno je razlikovati pojmove poslodavca i poduzetnika. Poslodavac je primarno menadžer koji se brine o tvrtci u ime njenog ili njenih vlasnika, poput Ivice Mudrinića u HT-u ili Franje Lukovića u Zagrebačkoj banci. Poduzetnik je osoba koja je pokrenula poslovanje tvrtke, uložila svoj trud, vrijeme i novac da razvije posao i zaposli ljude.

Poduzetnici poput Todorića, Rajića, Drka, Artukovića i drugih poznatih iz privatizacije su svoje tvrtke primarno gradili kroz proces pretvorbe i privatizacije i kupnju postojećih tvrtki. Na isti način se korporativnim poduzetnicima mogu smatrati i MOL koji je kupio INU ili DT koji je kupio HT. U tvrtkama koje posluju već više desetaka godina i koje imaju stotine ili tisuće zaposlenih je logično i prirodno da ima dosta ljudi koji dočekaju zasluženu mirovinu.

Mnogi greenfield poduzetnici, pa tako i poduzetnici u IT industriji su svoje tvrtke pokrenuli iz nule prije pet, deset ili dvadeset godina, paktično započevši posao iz nule, bez kupnje bilo čega postojećeg. Struktura zaposlenih u tim tvrtkama je takva da je prosjek starosti između 30 i 35 godina, ponegdje čak i manje. Iz IT tvrtki skoro nitko nije otišao u mirovinu. Iz Poslovne inteligencije će prva osoba ispunit uvjete za mirovinu tek za 15 godina. Dakle, mi već deset godina punimo mirovinske fondove koje drugi nemilice prazne i u kojima, dok mi dođemo do doba za mirovinu, neće baš puno ostati.

Zaključak

Jedan od omiljenih izgovora svih vladajućih garnitura u Hrvatskoj je da su za sve krivi oni prije njih. Pokušajte zamisliti da neka tvrtka kaže Poreznoj upravi da neće platiti porezni dug jer je to napravila bivša Uprava – bilo bi smijeha... Naravno, nije Vlada glupa i zna da država funkcionira kontinuirano i da se zakoni i obveze nasljeđuju s jedne vladajuće garniture na drugu, ali najlakše je prebaciti odgovornost na nekog drugog. Očigledno se prebacivanje odgovornosti na prošlu vlast u nekom trenutku izlizalo, pa je ovaj put odgovornost prebačena na poslodavce. Ministar Linić je pravnik i on je toga svega jako dobro svjestan, ali to ga ne sprječava da daje ovakve izjave.

Ono što je svakako zanimljivo je pogledati mjesečne statistike koje objavljuje HZMO koje se mogu vidjeti ovdje za svaki mjesec. Jedva pola od ukupnog broja mirovina su starosne mirovine, četvrtina su invalidske a četvrtina obiteljske.

Jasno je da su branitelji, djelatne vojne osobe i policija pripadali javnom sektoru. U navedenoj statistici nema na žalost informacije koje je bilo zadnje zaposlenje s kojeg je osoba otišla u invalidsku ili prijevremenu mirovinu – da li je to bila javna služba, Zavod za zapošljavanje, neka propala državna tvrtka ili privatna tvrtka koju vodi neki zločesti poduzetnik koji tjera ljude u mirovinu. Kada bi se objavila takva statistika, onda bi se saznala kompletna istina, koja bi sigurno bila poražavajuća za ministra Liniće i sve njegove prethodnike i kolege iz izvršne vlasti. Dok god te informacije nisu transparentne, otvorena je sezona pljuvačine po poslodavcima. Jednom rječju – sramotno.
- 15:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #